5. nedjelja kroz godinu; Guilty

Puno sam se puta pitao zašto Bog dopušta grijeh, pad, napast u ljudskom životu. Odgovor sam, naravno, našao blizu, tu, u samom sebi. Jer upravo tamo gdje najviše i najdublje padam istovremeno najdublje doživljavam Boga.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 08. veljače 2013. u 00:00

Što li je navelo Petra na ovaj iskreni krik na kraju današnjeg evanđelja: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine” (v. Lk 5,8). Je li dijapazon grijeha u Isusovo i Petrovo vrijeme bio sličan današnjem? Je li Petar imao što konkretno na duši? Možemo pretpostavljati svašta, no teško je povjerovati da bi se bez neke dublje životne “dubioze” iz Petrove duše izvio takav krik.

U današnjem smo evanđelju čuli kako je Petar upoznao Isusa. Rastat će se s njim u još dramatičnijim okolnostima. Nakon vlastitog kukavičluka i zatajenja, kada ga Isus iznenadi s još jednim čudesnim ribolovom, u suzama će stati pred Isusovu ljubav koja ge ne odbacuje i ne optužuje.

Od svih apostola Petra najbolje poznajemo. Njegove reakcije, njegove riječi odaju odlučna i temperamentna čovjeka. Poštovan je od ostalih kafarnaumskih ribara, vjerojatno je zauzet otac obitelji koji misli čak i na svoju punicu. Petar je muškarac u najboljem smislu te riječi. Petar je i pobožni Židov odan otačkim tradicijama toliko da će ga to dovesti u raspravu s jednim drugim vatrenim temperamentom – onim Pavlovim. Iako će mu se tada, kako sam kaže, Pavao u lice usprotiviti jer nije bio dosljedan kada je bila u pitanju sloboda od židovskog Zakona u današnjem drugom čitanju vidimo kako i Pavao pokazuje svojim Korinćanima Petrovo prvenstvo – “Ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1 Kor 15,5).

Što sam stariji, bolje razumijem Petra. Vjerujem da je Isus ušao i u lađicu moga života. Ne mogu navesti točno vrijeme i mjesto, ali znam da je pozvao i mene da izvezem na pučinu. Bio sam jako ponosan što je eto izabrao baš mene za svoje društvo (pa sam se eto, čak i formalno, našao u Družbi Isusovoj), sve do trenutka kad je trebalo učiniti nešto u njegovo Ime. Tada, bilo da se mreže moga života čudesno ispune, a još više i češće kada su poluprazne, dođe mi da ponovim s Petrom – ne trudi se sa mnom, idi drugome, razočarat ću te jer sam slab i grešan. Znam vrlo dobro da nisam jedini koji u kritičnom trenutku pomisli takve stvari. Što je čovjek bliži Gospodinu, u svakodnevnom životu bio on obiteljski, profesionalni ili čisto privatni, ma koliko bili svjesni svojih kvaliteta, ostaje ono nešto što nas nadilazi i zbog čega se bojimo krenuti do kraja i sigurno uz Gospodina. Valjda su zato moja subraća isusovci u jedan važan dokument o identitetu našega Reda stavili definiciju: Isusovac je čovjek grešnik… Tješi me da sam, barem u nečemu, sto posto isusovac.

Naravno, i kršćanina najjednostavnije možemo opisati istom definicijom: Kršćanin je čovjek grešnik. Kada spojimo obje definicije, vidimo da nismo daleko od onoga što je, prije puno stoljeća, rekao prorok Izaija: “Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam” (v. Iz 6,5).

I tako bismo mogli još dugo analizirati grijeh, nečistoću našega života ukapajući se sve više u takvo stanje. No umjesto toga, vratimo se malo Pavlu i rečenici pri kraju današnjeg drugog čitanja, uzete iz poslanice Korinćanima. On, progonitelj Crkve, najmanji od apostola, postaje apostolom po milosti Božjoj i formulira to riječima – “milošću Božjom jesam što jesam” (v. 1 Kor 15,10). Ne znam da li ste ikada zapazili jednu zanimljivu formulaciju koja se nalazi u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći – slušamo ga svake Velike subote na uskrsnom bdijenju. Hvalospjev pjeva: “O zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja”. Poznati O felix culpa u latinskom izvorniku. Puno sam se puta pitao zašto Bog dopušta grijeh, pad, napast u ljudskom životu. Odgovor sam, naravno, našao blizu, tu, u samom sebi. Jer upravo tamo gdje najviše i najdublje padam istovremeno najdublje doživljavam Boga. Naime, otkrio sam da je upravo to moje privilegirano mjesto susreta s Gospodinom, tu ga najžarče molim, tu mu vapim, tu me on poučava i daje mi najdragocjenije darove kršćanstva – poniznost, otvorenost i strpljivost (zbog ovog zadnjeg često padnem razred, ali Bog je tako strpljiv učitelj).

Dugo vremena trebalo mi je da se pomirim s takvom Božjom pedagogijom, ali shvativši ju i počevši prihvaćati sebe i u onim dubinama koje, po mome mišljenju, Bog možda ipak nije trebao staviti u mene, sada mogu uzviknuti s uskrsnom liturgijom: o felix culpa, o sretna li grijeha.

Ostaje mi/nam tek životna borba – “da milost Božja ne bi bila uzaludna” (usp. 1 Kor 15,10) – kako kaže Pavao, ali to više ne predstavlja tako veliki problem. Pomiren sa sobom i s Gospodinom mogu čuti njegov: Ne boj se. Usudi se još jednom baciti svoje poderane mreže, a ja ću se potruditi za ulov u pravo vrijeme – i za tebe i za tvoje.

Bruxelles, 4. veljače 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.