5. vazmena nedjelja; Istrošen pojam

Isus je sa svojim zapovijedima ljubavi ponovo pogodio točno “u sridu” našeg ljudskog bića. Problem je što ljudi uglavnom ostaju na površini sebe, ne usude se ili nisu naučeni pogledati u sebe.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 26. travnja 2013. u 00:00

“Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Centralna je to misao nedjeljnog evanđelja. Ako čovjek pogleda malo u sebe i oko sebe čini se da je to i najutopijskija, da ne kažemo i najpromašenija, Isusova zapovijed. Ljubite druge kao što sam ja vas ljubio?! U biti, čini se da se manje vrši čak i od one ljubi svoje neprijatelje. Veliki njemački duhovni pisac Anselm Grün piše na početku svoje knjige 50 anđela za godinu: “Ljubav je toliko istrošen pojam da me je upravo stid staviti je na čelo ovih pedeset anđela. O njoj pjevaju šlageri. Sve se vrti oko ljubavi. Riječ ljubav mnogi odmah vezuju uz predodžbu spolnosti. No koliko god riječ ljubav bila osramoćena, svatko u dnu svojega srca ipak za njom čezne. Čezne za tim da ga drugi čovjek bezuvjetno ljubi.”

Čovjeku je ljubav, pozornost, osjećaj da ga netko podržava i misli na njega uistinu važna stvar. Bez toga je tako teško raditi, odgajati, voljeti druge. Često nismo ni svjesni koliko nam je, važno da se osjećamo voljenima. Kad čovjek konačno povjeruje da ga Bog voli, da se veseli njegovim uspjesima i plače nad njegovim padovima, da je željeno i voljeno Božje dijete, napravio je jedan od najvećih koraka u svome životu. Iako i to mnogima teško ide, uistinu prihvatiti Božju ljubav relativno je lako. Isus nam to snažno poručuje i pokazuje, treba samo shvatiti i povjerovati. Ali kako je to teško s ljudima! Ljubiti, prihvatiti i davati ljubav – tako teško ide. Kršćani tu nisu nikakva iznimka.

U jednoj svojoj knjizi Anthony de Mello donosi slijedeći primjer: “U terapijskoj grupi koju sam vodio bila je žena, časna sestra. Rekla mi je: ‘Ne osjećam da me poglavarica podržava.’ Pitao sam: ‘Što podrazumijevate pod tim?’ Ona je odgovorila: ‘Pa, poglavarica, provincijalka se nikad ne pojavljuje pred kandidaticama kada sam ja na dužnosti, nikada! Nikad mi nije uputila ni riječ razumijevanja ili zahvalnosti.’ Rekao sam joj: ‘U redu, hajde da odigramo igru. Pretpostavimo da sam ja vaša provincijalka, ustvari, da točno znam što ona misli o vama. Tako, ja vam kažem (igrajući ulogu provincijalke): ‘Znate, Mary, razlog zašto ne dolazim kada ste vi tu jest taj što je to jedino mjesto u mojoj nadležnosti gdje nema teškoća – nema problema. Znam da ste vi na dužnosti i zato je sve u redu.’ ‘Kako se sada osjećate?’ Odgovorila je: ‘Osjećam se sjajno.’ Onda sam joj rekao: ‘U redu, napustite prostoriju na minutu, dvije. To je dio vježbe.’ Učinila je to. Dok je bila odsutna rekao sam drugima u terapijskoj grupi: ‘Ja sam još uvijek provincijalka, OK? Mary koja je izašla najgori je pedagog, odgajatelj kandidatica koga sam ikada susrela u cijeloj karijeri. Ustvari, razlog zašto ne idem kandidaticama je taj što ne mogu podnijeti ono što ona radi. To je naprosto strašno. Ali, ako joj kažem istinu, to će samo pogoršati položaj kandidatica. Planiram za godinu, dvije uzeti nekog tko će preuzeti njeno mjesto; već nekoga pripravljamo. U međuvremenu joj govorim ponešto lijepo kako bih je zadržala da ne ode. Što vi mislite o tome?’ Odgovorili su: ‘To je jedino što ste mogli učiniti u ovakvim okolnostima.’ Onda smo pozvali Mary da uđe i pitao sam je osjeća li se još uvijek sjajno. ‘O, da!’ uskliknula je. Sirota Mary”.

Mi tražimo podršku, ljubav, prisutnost. Kada toga nema, svaki posao, pa i cijeli život, čini nam se težak. Svaki čovjek duboko u sebi ima potrebu biti ljubljen i to uz potrebe biti prihvaćen, biti cijenjen, biti slobodan – to su bitne potrebe svakog čovjeka. Od ove prve sve počinje. Velika većina ljudi ima problem jer nije pravo primila i upoznala bilo roditeljsku, bilo Božju ljubav. Poznaje tek zaljubljenost, roditeljsku brigu i eventualno strah Božji. Strašno malo da bi se moglo voljeti istinski i nesebično. Mnogi ljudi koji kao odrasli ne mogu darivati ljubav, nisu je uopće, ili barem ne u dovoljnoj mjeri, primili kada su je bili potrebni. Isus je sa svojim zapovijedima ljubavi ponovo pogodio točno “u sridu” našeg ljudskog bića. Problem je što ljudi uglavnom ostaju na površini sebe, ne usude se ili nisu naučeni pogledati u sebe. Tada se događa da odglumimo ljubav, tada se događa da reagiramo čudno, da se lako povrijedimo ili isprovociramo, da postajemo hladni i zatvoreni i da se bojimo dalje tražiti tu beskrajnu Božju ljubav, a još se više bojimo otvarati se i predavati je drugima.

Isus nam je i tu veliki primjer. On, strogo uzevši, ovo govori onima koje je izabrao, koje je izabrao da mu budu učenici, prijatelji, pratioci, onima koje je odlučio ljubiti. Neće ih ostaviti ni onda kad oni ostave njega. Nije se, dakle, pokolebao u svojoj ljubavi ni onda kada su ga oni ostavili, izdali. Daje im nove dokaze svoje ljubavi, ali očekuje i konkretan odgovor. To je ono trostruko pitanje Petru nakon: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi” (v. Iv 21,15). Najveći dokaz svoje ljubavi šalje im kad već uziđe Ocu. Drugi Branitelj, Duh Sveti, silazi na njih. Duh koji nosi nove darove: jakosti, mudrosti, odvažnosti, nade i vjere. Taj silazak Božjeg Duha Ljubavi svake godine obilježavamo u blagdanu Duhova koji nam se približava. Tu i takvu ljubav koju Duh nosi posvjedočio je najbolje sv. Pavao u svojoj prvoj poslanici Korinćanima kad govori o tima darovima, karizmama, Duha Svetoga: “Čeznite za višim darima… a najveći od njih je ljubav”
(v. 1 Kor 12,31; 13,13).

Bruxelles, 6. svibnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.