6. vazmena nedjelja; Nemir

Gotovo nesvjesno ljudi osjećaju da život, koliko god to tako na prvi pogled izgledalo nije u imanju, da je istinski život negdje drugdje. Isus nam danas ponovo pokazuje gdje je izvor istinskog života, smirenja ljudskog srca.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 03. svibnja 2013. u 00:00

Kroz cijelo vazmeno vrijeme kao drugo čitanje uzimaju se izabrani dijelovi iz Knjige Otkrivenja, Ivanove Apokalipse. Ne znam koliko običan vjernik može pratiti ta čitanja, puna mistike, simboličkih brojeva, aluzija na Stari zavjet, čudnih životinja i kataklizmičkih proročanstava o posljednjim događanjima ovoga svijeta. Svakako, potpuno je pogrešno Apokalipsu, kao uostalom i cijelo Sveto pismo uzimati doslovno, riječ za riječ. Nju je potrebno uzeti cjelovito sa svim aluzijama, porukama i simbolikom koju ona skriva. Budući da se nalazi na kraju Svetog pisma ona pretpostavlja njegovo dobro poznavanje, dakle godine i godine druženja s Biblijom. Biblijski znalci govore da je prvi, najjednostavniji pristup Apokalipsi razumijevanje njezinih veličanstvenih slika. Njezin pisac, sv. Ivan, i danas nam stavlja jednu takvu. Govori nam o nekom prekrasnom zdanju koje bliješti i svijetli, koje zadivljuje, kojemu ne treba ni sunca ni mjeseca da bi ga osvijetlili. Pokušavajući zamisliti takvo zdanje u našem današnjem vremenu nisam našao (naizgled) bolju usporedbu nego onu s ogromnim shopping centrima, ili još bolje velikim svjetskim zabavnim parkovima koji su napravljeni da stvore iluziju blještavila, da zapanje čovjeka i u kojima se zahvaljujući električnoj energiji stvara privid noći kada je dan i dana kada je noć.

Bitna razlika između onog biblijskog zdanja i ovih naših jest što ovim drugim nedostaje duša, ona funkcioniraju samo na principu privida i novca. U stvaranju privida naše doba postalo je majstor od elektrike do medija i zato knjiga Apokalipse postaje sve aktualnija. Ona govori o britkom maču Božje istine koja će jednom zasvagda pokazati dijela istine i djela laži svakog čovjeka i cijele ljudske povijesti.

A dok živimo u takvoj ljudskoj povijesti osjećamo i sami kako je lako upasti i u privid i u poluistine i u poluživot. Osnovni pokazatelj koji nam pokazuje da smo u takvom stanju je nemir, nešto u nama i u svijetu oko nas podsjeća nas da pogledamo prema istini svoga života i da se odmičemo od tmina koje ju tako lako zasjenjuju.

S druge strane stoji centralna Isusova riječ ove nedjelje: “Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruju srce vaše i neka se ne straši” (Iv 14,27). 

Nemir ljudskog srca to je veći što se više posjeduje i ima. Gotovo nesvjesno ljudi osjećaju da život, koliko god to tako na prvi pogled izgledalo nije u imanju, da je istinski život negdje drugdje. Isus nam danas ponovo pokazuje gdje je izvor istinskog života, smirenja ljudskog srca: “Kada biste me ljubili, radovali biste se što idem k Ocu, jer Otac je veći od mene” (v. Iv 14,28). Izvor ljudskog bivstvovanja, Otac nebeski, izvor je i mira ljudskoga srca, mira koji uistinu ovaj svijet niti može dati niti prodati a jednom kad ga u Ocu otkrijemo, taj ga isti svijet ničim ne može pomutiti.

A otkriti Boga u sebi i oko sebe nije teško! To je moguće svakom, od maloga dijeteta do starca, s malo zdrave pameti i puno poniznosti. Potrebno je samo povjerovati u Božju očinsku ljubav koju nam Krist naviješta i svjedoči. I ne samo to. Upravo u današnjem evanđelju Isus nam govori da mora poći k Ocu da bi nad nas bila poslana sila Božje ljubavi – Duh Sveti. Još su stari crkveni oci Duha Svetoga nazvali Vinculum Amoris – veza ljubavi koja spaja Oca i Sina, koja čini Trojstvo.

Nikada nemojmo zaboraviti da ta Očeva ljubav nije samo očinska u smislu zahtjevnosti i strogoće. Ona je jednako tako majčinska u smislu nježnosti i praštanja a to je nebrojno puta pokazano i u Svetome Pismu. No vratimo se začas s neba na zemlju do naše hrvatske svakodnevice. Vrijeme je krizmi i prvih pričesti. Iz osobnog iskustva znam kako teško ova Božja istina ulazi u prigodničarske okvire tih sakramenata. Ali nikada nije kasno da ona bude osobno i blisko otkrivena od svakoga od nas.

Ne zaboravimo na kraju ni tko bijaše prvi karizmatik (i na svoj način prvi krizmanik) u povijesti. Bila je to dakako Marija, osjenjena Duhom Svetim pri Isusovu začeću. Ona je bila među učenicima i u trenutku rođenja Crkve, silaska Duha Svetoga na njih. Zato ona, s pravom, ostaje u srcu Crkve, zato je ona simbol Božje ljubavi pokazujući nam taj novi život u Duhu na koji smo svi pozvani.

U svojoj majčinskoj, otvorenoj i nenavezanoj ljubavi ona ostaje i simbol Majke kojima danas obilježavamo dan. Pa eto za kraj jedne prigodne priče koja na svoj način svjedoči o Božjoj očinskoj i majčinskoj ljubavi za nas.

Jedno dijete se pripremalo doći na svijet, pa upita Boga: “Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?” Bog odgovori: 


”Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i bit ćeš sretan.”

”Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kad ne znam njihov jezik?” – zapita dijete. 


”Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i s ljubavlju naučit će te pričati.” 

”Čuo sam da na zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?” – zabrinuto nastavi dijete. 


Bog se nasmiješi i kaže: “Tvoj će te anđeo uvijek štititi, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života.” 
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže: 


”Ali ja sam veoma tužan što te više neću moći vidjeti.”

”Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene.”

Tada u raju nastade tišina i glasovi sa zemlje dopriješe do njega. Dijete još postavi zadnje pitanje:
”Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo?”

Bog odgovori s velikim osmjehom: “Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA”.

Bruxelles, 13. svibnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.