7. vazmena nedjelja; Teologija neuspjeha

Ogromna je razlika gledanja na rođenje, život i smrt s kršćanskog stanovišta i s onog koje te događaje objašnjava tek kao slijed organskih i kemijskih procesa u ljudskom tijelu, a ono što ih inicira, tek pustim slučajem.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 10. svibnja 2013. u 00:00

U ovom našem modernom dobu individualizma i relativizma, kad mi se sugerira da sam odlučujem je li neka istina i vrijednost to zaista i za mene ili ću je odbaciti i prihvatiti nešto drugo, i kršćanstvo je tek jedan od ponuđenih izbora koje mogu prihvatiti ili odbaciti.

To je osnovni razlog činjenice da se kršćanstvo suprotstavlja ovome svijetu i da mu smeta, jer kršćanstvo je pitanje ljudske biti, pitanje života i smrti, upravo kako nam se pokazuje u današnjem prvom čitanju.

Zaista, ogromna je razlika gledanja na rođenje, život i smrt s kršćanskog stanovišta i s onog koje te događaje objašnjava tek kao slijed organskih i kemijskih procesa u ljudskom tijelu, a ono što ih inicira, tek pustim slučajem.

Gledati sebe kao onog tko je postojao u Božjemu planu, koji živi praćen Božjim okom i tihom, gotovo anonimnom Božjom pomoći, gledati sebe kao onog tko je od Boga potekao i k Bogu ide, gotovo je hereza u očima svijeta koji “odlučuje” o početku ljudskoga života, koji barata s ljudskim tijelom i njegovim organima i koji nema odgovor za ljudsku patnju, neuspjeh i smrt.

Svaka nasilna ljudska smrt nama se čini kao ogroman životni neuspjeh. Ova Stjepanova, koja je slika one Isusove, na križu, nije li isto tako, na prvi pogled jedan veliki životni neuspjeh? Zatukli su ga kamenjem da ih više ne sablažnjava govorom o Bogu koji je postao čovjekom i koji traži od njega da se mijenja. Tako su po Mojsijevu zakonu bili ubijani samo najgori prijestupnici u židovstvu, isto kao što je i Isus bio osuđen na najgoru moguću kaznu koju je poznavalo rimsko zakonodavstvo.

Tajna je to koju bismo slobodno mogli nazvati teologijom neuspjeha, činjenicom da Bog izvodi svoja dijela gotovo uvijek kroz prividne neuspjehe, razočaranja, čemu je najveći dokaz upravo Isusova smrt – ljudski gledano, potpuni neuspjeh njegova života – i njegovo Uskrsnuće i razjašnjenje te, nama tako teško shvatljive, Božje pedagogije. 

Evanđelje koje slušamo na ovu, predzadnju vazmenu nedjelju završetak je Isusove velikosvećeničke molitve na kraju Ivanovog izvještaja o Posljednjoj večeri. Taj izvještaj počinje riječima: “Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke, da je od Boga izašao i da k Bogu ide” (Iv 13,3). Evanđeoska rečenica koja se želi odnositi na svaki ljudski život. No odmah nakon zadnjih riječi koje smo čuli u Evanđelju slijedi izvještaj o Judinoj izdaji i Isusovoj muci. Tek nakon neuspjeha dolazi njegova slava o kojoj Isus danas govori.

Isus svjedoči za sebe da ga je Bog ljubio prije postanka svijeta i ta ljubav neće prestati ni trenutkom križa kada će u Isusovu kriku: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (v. Mt 27,46), odjeknuti sav osjećaj ostavljenosti, izgubljenosti i neuspjeha našeg ljudskog roda. Nakon toga, sve je dovršeno, prolazak kroz tamni čas muke i prividni neuspjeh ljudske smrti daleko je od pravog neuspjeha koji može zadesiti čovjeka.

Pravi neuspjeh krije se u opasnosti da se ne upozna Oca, da se ne otkrije pravo na zajedničku baštinu, na jedinstvo na koje imam pravo jer sam po Isusu postao pravi sin i kći vječnoga Oca koji je i mene ljubio prije postanka svijeta, od kojega sam i ja u Božjem promislu potekao i za koga Otac također želi da se k njemu vratim.

U trenutku Isusove velikosvećeničke molitve on već moli i za mene, mene koji sam nakon 20 stoljeća povjerovao na riječ apostola i to ne zato što po tradiciji pripadam kršćanskom narodu, nego zato što je to moj izbor, zato što vjerujem i osjećam da je to pravi i istinski put Ocu, put gdje ću naći ljubav kojom me Otac u Isusu ljubi i koju mi, uvijek više, želi očitovati.

Isusove riječi “da budu jedno kao što smo mi jedno” (usp. Iv 17,11), često se citiraju u molitvama za jedinstvo kršćanskih Crkvi. No te riječi poziv su svakom kršćaninu na rast i prihvaćanje sebe kao cjeline, što se sastoji od duha, duše i tijela koje tek prožete Očevom ljubavlju i snagom mogu saživjeti i činiti jedno.

Sagledavajući u Božjem promislu svoj život, da od Boga dolazim – da mogu – čak i u neuspjesima, padovima i konačno u smrti otkrivati Božju ljubav koja me ponovo vodi k sebi – možemo ući u današnje drugo čitanje koje je uzeto iz zadnjih biblijskih redaka knjige Otkrivenja. Ponovo nas podsjeća tko je Alfa i Omega, tko je Prvi i Posljednji. Isus, koji je već uzašao kod Oca, što smo u blagdanu Isusova uzašašća na nebo proslavili prošli četvrtak, pokazao nam je put.

Pred nama je tjedan dana koji nas vode prema Duhovima. Ne zaboravite moliti za taj nebeski dar Ljubavi koji otvara put za sve druge darove.

Možda je najbolja molitva za to zadnje riječi kojima završava naša Biblija: “Duh i zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Dođi Gospodine Isuse” (v. Otk 22, 17. 20).

Bruxelles, 20. svibnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.