Krštenje Gospodinovo (1. nedjelja kroz godinu); Grešnici

Naše krštenje događaj je koji, vjerojatno, sami i ne pamtimo. Obično se zbiva dok smo posve maleni. Ipak, ostaje činjenica da smo Kristom dotaknuti, da nam je dano dostojanstvo i pružena mogućnost da budemo kršćani.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 11. siječnja 2013. u 00:00

Prije nekoliko tjedana strpljivo smo stajali u redovima pred ispovjedaonicama čekajući “redovnu” božićnu ispovijed. U tim redovima često se skupa mogu naći i adolescenti i starci, tek zaljubljeni i udovci, ljudi bez velikih škola i oni s doktoratom. Svima im je zajedničko jedno; grešnici su, ogriješili su se o Boga, bližnjega ili sebe sama.

U jednom takvom redu našao se i Isus dok je čekao svoje krštenje. U to vrijeme Ivan Krstitelj bio je in; o njemu se govorilo, njegove su propovijedi plijenile pažnju i puno je ljudi grnulo na obale Jordana. Između njih našao se i Isus. Pomiješan s njima, bez pompe i glamura dolazi do Ivana da ga ovaj krsti. 

Obojica znaju da taj simboličan čin Isusu nije potreban. On je zaista sličan u svemu s ovim ljudima osim u grijehu. No, ono najvažnije zbiva se nakon polijevanja vodom. Isus je pred svima potvrđen, opečaćen Duhom Svetim. U snazi Duha Isus je ušao u ovaj svijet. U snazi Duha on će činiti sva svoja čudesa i izricati svoje govore. Konačno, u trenutku muke i smrti on će ga predati apostolima i svemu svijetu – naklonivši glavu predade duh – kako čitamo u Ivanovu evanđelju.

Ivanovo krštenje samo je slika, znak za onoga koji će krstiti vodom i Duhom Svetim. Objašnjenje toga krštenja daje Isus sam kada razgovara s Nikodemom, starim, učenim Židovom, članom Sinedrija. To je novo rođenje, promjena u čovjeku koja je stalna, koja je svakodnevna jer se odnosi na naša dijela, ponašanje i razmišljanje.

Naše krštenje događaj je koji, vjerojatno, sami i ne pamtimo. Obično se zbiva dok smo posve maleni. Ni onaj drugi sakrament koji danas nazivamo potvrda obično nam se ne ureže dublje u pamćenje osim ako nas naš  svećenik nije odredio da pozdravimo biskupa ili, ne daj Bože, da odgovaramo na završnom ispitu pred potvrdu. To su događaji našega života koji su prošli, obilježavaju ih slike i uramljene potvrde. Ipak, ostaje činjenica da smo Kristom dotaknuti, da nam je dano dostojanstvo i pružena mogućnost da budemo kršćani.

Jednu rječicu u Dalmaciji povjesničari, osobito crkveni, vole nazivati hrvatskim Jordanom. To je Jadro, rijeka kratkog toka, ali bogata vodom, koju danas pije gotovo cijeli Split. Na otočiću, prije njezina utoka u more zavjetna je crkva Gospe od otoka, spomen na našu kraljicu Jelenu i početke kršćanstva u Hrvata. Sve je to lijepa i romantična povijest, sve se to jednom zbilo, ali koliko ta povijest ima veze s nama danas. To zaista ovisi o nama samima, o našoj otvorenosti i o našoj svjesnosti kršćanskog dostojanstva. Isto je tako s događajem našeg vlastitog krštenja. Ono je tek početak čovjekova određenja prema Kristu. Početka puta, kao što je to bilo i u Isusovu slučaju.

Sam događaj Isusova krštenja evanđelisti nam opisuju prilično spektakularno. Silazak Duha, Očev glas koji grmi: Ovo je Sin moj! No, ono što je Isus nakon toga učinio bilo je sve prije nego spektakularno. Povukao se u pustinju, otišao od slave i udavljenja prisutnih. I tada je krenuo, krenuo u snazi Duha navješćivati Radosnu vijest sve do sramote križa, muke i uskrsnuća. Možda će neki od vas, koji redovno čitate ove moje tekstove danas reći – evo i p. Antun ode u propovijed tipa “Bog i Hrvati”. Sa svima koji imaju strpljenja čitati dalje, volio bih podijeliti ono što mene osobno najviše takne u evanđeoskim izvještajima o krštenju Isusovu.

Svaka moderna psihologija i naše osobno ljudsko iskustvo pokazuju nam koliki utjecaj na nas imaju naši roditelji, koliko je važno primiti pravi odgoj i još važnije osjetiti njihovu ljubav. Osobno, a i kao svećenik u tolikim razgovorima, uvjerio sam se da je to osobito važno u odnosu otac–sin, majka–kći. Mnogi nesporazumi, problemi pa i životni promašaji često imaju svoj korijen u lošem ili nedovoljnom odnosu, ocu koji nije mogao ili znao podržati svoga sina odnosno majke koje nije mogla ili znala iskazati dovoljno ljubavi i blizine svojoj kćeri.

Prošle nedjelje pisao sam o “neobičnoj” Svetoj Obitelji o kojoj je pobožna tradicija istkala idiličnu sliku savršene Obitelji. O odnosu Isusa i njegova prava Oca, o njihovu odnosu oca i sina (u odnosu na naše, ljudske kriterije) također ne znamo puno. Ipak, ono što znamo dovoljno je da bi nam pokazalo kakav je to odnos imao Bog Otac prema svome Sinu u njegovoj najvažnijoj zadaći, spašavanju, odgajanju nas, njegove ljubljene djece.

Bruxelles, 7. siječnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.