Bogojavljenje; Dovoljno daleko ili dovoljno blizu

Bogojavljenje je blagdan poziva pogana na vjeru, otvaranje obzorja spasenja svim narodima. Za Boga više nema odabranih i neodabranih naroda, sada su svi “njegov narod”, a on je Bog sviju. Za njega više nema rasa, nego samo jedan ljudski rod koji je otkupio njegov sin Isus Krist.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 04. siječnja 2013. u 00:00

Taman kad nam se čini da je vrijeme da maknemo božićni dekor koji nas je (u mnogim gradovima) pratio već od prve adventske nedjelje, Crkva nam daje slaviti jednu od najvažnijih božićnih svetkovina – Bogojavljenje, poklonstvo triju kraljeva, blagdan koji je dugo vremena bio važniji od Božića i na neki ga je način zamjenjivao. U našim krajevima ovaj blagdan najviše se povezuje uz dvije stvari. Činjenica da on pada na Badnjak po julijanskom kalendaru motivira mnoge da “skinu bor prije srpskog Božića”. Druga već pomalo zaboravljena, no u nekim krajevima još vrlo prisutna tradicija, jest “Vodokršće” kad treba poći u crkvu po malo “kršćene vodice” čiji se obred blagoslova obavlja obično u večer pred Bogojavljenje.

Pa ipak, ovaj je blagdan puno više od toga, on je više i od samog sjećanja na ona tri “kralja”, maga ili mudraca (sjećamo se iz jaslica i filmova da se jedan obavezno predstavlja kao crnac, a tradicija ih je i “krstila” kao Baltazara, Melhiora i Gašpara – zato na sličicama koje vam je svećenik ostavio kod blagoslova kuća piše ona čudna kratica G+M+B).

Poslije Uskrsa, Bogojavljenje je jedan od najstarijh blagdana prvih kršćana. U čemu je zapravo njegovo značenje? Svetkovinom Bogojavljenja slavimo radosni čin Gospodnji kojim Spasitelj dolazi ne samo izabranom narodu, nego i svim drugim narodima. Sveti Pavao veli u današnjoj poslanici da su Kristovim rođenjem i pogani baštinici iste baštine, udovi istog tijela, dionici istog obećanja u Kristu Isusu, Radosne vijesti. (usp. Ef 3,6; Ef 5,30) Jednostavnije rečeno, Bog je izabrao jedan narod i u njemu obećao izvesti Mesiju, Spasitelja. Sve do ovoga trenutka svi akteri, sve osobe s kojima smo se susretali u događaju Isusova ulaska u ovaj svijet bili su pripadnici tog izabranog, židovskog naroda. Marija i Josip, Šimun i Ana, pastiri, Zaharija, Elizabeta i Ivan Krstitelj bili su Židovi. Konačno, po majci to je bio i sam Isus. Sada na scenu stupaju ljudi koje su ti isti Židovi s dozom prezira nazivali “goim”, mi, pogani koji ćemo Kristovom smrću i uskrsnućem postati novi Izabrani narod. Mudraci su predstavljali poganski narod, tj. zastupali su sav ostatak ljudskoga roda koji je živio izvan židovskoga svijeta. Bogojavljenje je blagdan poziva pogana na vjeru, otvaranje obzorja spasenja svim narodima – to su oni koje današnje prvo čitanje slikovito opisuje riječima: “zemlju tmina pokriva i mrklina narode” (v. Iz 60, 1-6). Pogani su, dakle, pozvani na sudjelovanje u vjeri kao subaštinici i sudionici obećanja u Isusu Kristu, po Evanđelju. Za Boga više nema odabranih i neodabranih naroda, sada su svi “njegov narod”, a on je Bog sviju. Za njega više nema rasa, nego samo jedan ljudski rod koji je otkupio njegov sin Isus Krist.

Uz ta tri putnika, tri mudraca, neraskidivo je vezana Betlehemska zvijezda, još jedan neizostavan dio naših jaslica. Je li tko od njih trojice bio astronom ili astrolog (što je u ono vrijeme bilo isto), ne znamo, no za pretpostaviti je da jest. Ono što se meni čini važnije jest da nas zvijezda podsjeća da podignemo glavu, da pogledamo prema nebu i podsjetimo se koliko nas naš nebeski Stvoritelj neizmjerno nadvisuje – kralj svemira silazi k nama da bi bio Emanuel – s nama Bog.

I za kraj, ne zaboravimo: samo su dvije vrste ljudi prepoznale i radovale se dolasku Nebeskog djeteta. Bili su to priprosti, jednostavni i siromašni pastiri, te učeni i očito imućni mudraci. Za prepoznati Boga potrebno je imati jednostavno, otvoreno i djetinje srce, no za razumjeti ga potreban je um koji mu se istovremeno i klanja. To je najsigurniji put za dolazak i poklon Božanskom djetetu u nekom našem Betlehemu i svima nama.

Pariz, siječanj 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.