SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA; 3 u 1

Boga, koji je Jedan i u isto vrijeme Trojstven, poznajemo samo mi, kršćani. Ne zaboravimo, jedino mi vjerujemo da je naš Bog u sebi potpuno zajedništvo, zajednica Oca i Sina povezana vezom ljubavi – Duhom Svetim.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 24. svibnja 2013. u 00:00

Jeste li se danas već prekrižili? Jeste li pritom izrekli “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”? Bila je to, vjerojatno, jedan od prvih molitava koje su nas naše mame ili bake naučile. Kada kao svećenik uđem u neku kuću, mama ili baka obično navale na svoga klinca/klincezu s riječima: “Hajde, pokaži velečasnome kako se znaš lijepo prekrižiti”! Klinci to čine tako slatko, lijevom rukom, naopako, tepajući Oca, Sinu, Svetoga…

Kršćani čine taj znak stoljećima, počevši negdje od trećega stoljeća. Ipak, nije išlo baš tako glatko. Naprotiv! Iznenađuje koliko je muke uloženo do 1. carigradskoga sabora na kojemu se 381. godine izrazilo i sročilo ono što mi danas ispovijedamo o Trojstvu u našem Vjerovanju. O tim izlaženjima, rađanjima i osobama unutar Presvetoga Trojstva isplelo se toliko hereza (krivih učenja), politike, progona, teoloških rasprava i natezanja da su – kažu – u to vrijeme i kumice na carigradskoj tržnici raspravljale o dvije Kristove naravi i o tome izlazi li Duh iz Oca i/ili po Sinu.

Trojstvo u jedinstvu i jedinstvo u Trojstvu – neshvatljivo otajstvo ili princip života čovjeka i svijeta stvorenih po slici Trojstva?

Takvoga Boga, koji je Jedan i u isto vrijeme Trojstven, poznajemo samo mi, kršćani. Ne zaboravimo, jedino mi vjerujemo da je naš Bog u sebi potpuno zajedništvo, zajednica Oca i Sina povezana vezom ljubavi – Duhom Svetim. Ne biti sam, ući u odnos i imati odnos (u svoj širini te riječi) čežnja je svakog čovjeka. Koliko mora biti ljepše ući, bar malo i na tren, u odnos ljubavi u Bogu!

Poslušajmo zato, načas, mistika kojemu je to bilo dano: “U misi suze u većem obilju nego prethodni dan, stalno, tako da su mi priječile govor… osjetio takva duhovna rasvjetljenja te mi se činilo da toliko spoznajem da na tom području o Presvetom Trojstvu valjda i nemam više što znati… u ovoj sam misi upoznao, osjećao ili vidio, Gospodin zna, da me, dok sam govorio Ocu, dok sam gledao kako je on jedna Osoba Presvetoga Trojstva, obuzima ljubav prema čitavom Trojstvu… Jednako tako osjećao sam u molitvi Sinu. Jednako tako u molitvi Duhu Svetom.” (sv. Ignacije Loyolski, Duhovni dnevnik).

Što li je to toliko lijepo da je natjeralo starog, prekaljenog, ozbiljnog vojnika na suze i jecanje ganuća? Pravi odgovor može naći onaj koji ga potraži u dubini njegovih Duhovnih vježbi posebno u meditacijama o izboru i biranju.

Oba današnja čitanja, i ono iz Ponovljenoga zakona i ono iz Poslanice Rimljanima možemo shvatiti upravo kao poziv i izbor: biti izabran od Oca i postati ravan, izjednačen sa Sinom po snazi Duha. Pavao nas riječima “ne primiste Duha robovanja da se opet bojite” (v. Rim 8,15) vraća na prve stranice Biblije i trenutak u kojem opisuje kako je čovječanstvo prvi puta osjetilo strah: “Gospodine, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” – reče mu. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.” Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go” (v. Post 3, 9-11). Sada, unatoč mojim strahovima i grijesima kojima sam obilježen kao čovjek, mogu kriknuti i šapnuti: Abba, Oče! Ej, mali čovječe, ne moraš svaki dan plakati i diviti se tome (jer nismo svi mistici), ali konačno shvati da si zaista poseban i voljen jer si od Boga odabran.

Znam da i danas postoje oni “koji posumnjaše” u sve to. To je u redu. To je dinamika ljudske osobe. Kako bismo spoznali što je vjera, ako prije ne bismo upoznali sumnju?

U svojoj svećeničkoj “karijeri”, koja je, nadam se, nekada bila i služenje, krstio sam podosta djece i pokojeg odrasloga izričući riječi s konca Matejeva evanđelja: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. U ovim svojim propovijedima već sam pisao o malom Nikoli, mojem prvom kršteniku. Pitam se koliko će on, sutra, shvaćati i prihvaćati od onoga što mu Bog nudi. Hoće li svi oni prihvatiti i čuvati sve što nam je Krist zapovjedio kako bi se približavali njegovu križu – i živjeli? Znam, izraz Presveto Trojstvo mnogima izgleda dalek i nedokučiv. Pitam se, također, koliko kršćani današnjice uspijevaju živjeti od toga duhovnog bogatstva, od te “Božje baštine” koja nam je darovana. Pitam se kako će u tome uspijevati kršćani sutrašnjice?

Isus ne bi bio Isus kad i na ta pitanja ne bi dao jasna odgovora. Naravno, razumljiva samo onima koji vjeruju i žive od vjere: “I evo. Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (v. Mt 28,20).

Bruxelles, 11. lipnja 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.