Tijelovo; Uzdiži ga iznad svega

Isusova žrtva započinje na Posljednjoj večeri kroz darovanje njegova tijela i krvi, a slijedeći apostola Ivana, završava otvorenim bokom iz koga poteče krv i voda. Kao svećenik imam tu milost svakodnevno utjeloviti Gospodina – snagom Duha Svetoga zbiva se pod mojim rukama i po mojoj riječi čudo – nevidljivo meni i svakom oko mene.
Autor: p. Antun Volenik, SJ četvrtak, 09. veljače 2012. u 09:44

Isusova žrtva započinje na Posljednjoj večeri kroz darovanje njegova tijela i krvi, a slijedeći apostola Ivana, završava otvorenim bokom iz koga poteče krv i voda. Kao svećenik imam tu milost svakodnevno utjeloviti Gospodina – snagom Duha Svetoga zbiva se pod mojim rukama i po mojoj riječi čudo – nevidljivo meni i svakom oko mene, ljudskom logikom neshvatljivo i znanstveno neodrživo. A ipak, kako veli tijelovska posljednica:
Ne shvaćamo, ne gledamo,
Al’ po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu.
U dva lika tu se taje
Silne stvari, kojima je
Tek vanjština razlikom
Tijelo hrana, Krv je piće,
Kristovo je ipak biće
Sve pod svakom prilikom.

Kažu da je sve počelo viđenjem redovnice Julijane koja je živjela u samostanu u blizini Liegea (Valonija, Belgija) u 13. stoljeću kad je vidjela pun mjesec s crnom rupom – i bilo joj je rečeno da ta rupa predstavlja manjak važnog blagdana u crkvenom kalendaru – blagdana najvećeg blaga Crkve – Euharistije. Njen ispovjednik, koji je kasnije postao papa Urban IV. uvodi 1264. blagdan Tijelova za čitavu Crkvu. Veliki sv. Toma Akvinski ispjevao je tada prekrasne himne “Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš”,

“Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas” te “Hvali Sion Spasitelja” iz koje smo uzeli gornje stihove.

Način kako jedan svećenik utjelovljuje, uprisutnjuje Krista na oltaru, propisan je liturgijskim propisima i odredbama, te se ne bi smjelo dogoditi da dva katolička svećenika, recimo rimskog obreda, na bitno različit način čine misne geste ili izgovaraju neke svoje riječi i izraze. O tome kako je pojedina liturgijska gesta nastala i kakvu sve simboliku u sebi nosi, moglo bi se puno pisati i govoriti. Ja ću se ovdje zaustaviti samo kod jedne, a to je podizanje hostije i kaleža.

Upravo te geste jedne su od posljednjih uvedenih u liturgiju. Gesta podizanja hostije u misi nakon riječi posvete prvi put je zabilježena u Parizu 1200. godine. Stotinjak godina kasnije počinje se podizati i kalež, da bi tako vjernici mogli vidjeti i hostiju i kalež i iskazati štovanje i poklon Kristu prisutnom u euharistijskim prilikama. Običaj podizanja prihvatile su i rubrike misala te se zadržao sve do danas. Podizanje hostije događalo se i izvan mise, na primjer kod pričesti bolesnika. Uz podizanje hostije uvedeni su dodatni obredi: poklecanje, paljenje svijeća, kađenje, zvonjenje zvona, razni zazivi i himni, da bi se i na taj način još više pridonijelo poklonu i očitovanju vjere u Kristovu stvarnu prisutnost. Zašto sam vam sve ovo ispričao? O liturgijskoj nepismenosti današnjih vjernika i nažalost mnogih svećenika puno se danas govori. I ovu gestu mnogi svećenici čine brzo, površno, bez znanja i razumijevanja. No visoko podignuti patena i kalež danas duboko svjedoče prisutnog Krista među nama. Svećenik je prvi koji bi i gestom i uvjerenjem i životom to trebao posvjedočiti. Ne samo nekoliko puta na godinu, kada Crkva osobito naglašava ovo otajstvo (Veliki četvrtak, Tijelovo) već svakodnevno ova nas gesta treba podsjetiti da nam je Krist poput svjetionika našeg života koji bi i mi trebali znati pokazati ovomu svijetu. Mnogi su to sveci znali puno bolje izraziti. Evo kako je to učinio sv. Franjo Asiški, čiji blagdan slavimo ovaj mjesec govoreći o klanjanju Presvetom: “Sav ljudski rod strepi, sav svemir drhti i nebo kliče kada je na oltaru, u svećenikovim rukama, Krist, Sin Boga živoga. O, neizmjerne li naklonosti! O, ponizne li uzvišenosti: sam Gospodar svemira, Bog i Božji Sin, tako se ponizio da se sakrio za naše spasenje pod neznatnim prilikama kruha.” Svećenicima na istom mjestu poručuje: “Kada budu htjeli slaviti misu čista srca, neka s dubokim poštovanjem vrše pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista.”

Što sam duže svećenik, imam veću “napast” što više uzdići kalež te predragocjene krvi, moleći ga da ona prostruji i mojim često, duhovno govoreći, beskrvnim, anemičnim bićem. Tada se, unatoč svemu, i sam doživim poput malenog svjetionika koji u burama i olujama našega vremena pokazuje put k sigurnoj, Očevoj luci.

Moram vam otkriti i jednu tajnu. Dugogodišnja mi je želja postati dobrovoljni davalac krvi. No ne samo da se nikad nisam odlučio poći u Petrovu ulicu, već niti ne znam koja mi je krvna grupa. Pokušao sam, putem svemoćnog interneta saznati koja je bila Isusova – od Torinskog platna pa nadalje sve upućuje da je posjedovao AB krvnu grupu, što je još jedna stvar koja zbunjuje znanstvenike. Oni tvrde da je ta najmlađa grupa nastala tek prije 1000 godina. Što želim reći? Isusa se ne može i ne smije medicinski secirati, niti ima smisla nekakvo čudno štovanje samo i ekskluzivno njegove krvi, srca ili ne znam čega sve ne. Ono u čemu je tajna njegova štovanja jest, da se opet poslužim riječima evanđelista Ivana, otkriti da se on u meni naselio – Riječ koja je tijelom postala i naselila se u nama čini da i mojim tijelom putuje njegova krv, da se i moje tijelo i fizički hrani njegovim. Ljudska krv ne može biti kopirana, proizvedena, ona može biti samo darovana. Životna je to istina i izvor spasa i zemaljskog života, svakodnevno po bolnicama cijeloga svijeta. Koliko je onda veća istina o cijeni darovane božanske krvi? Tradicionalne litanije Predragocjene krvi Kristove govore o pet prolijevanja, darovanja te krvi: Krvi Kristova, u smrtnoj borbi na zemlju potekla, koja si kod bičevanja izvirala, ispod trnove krune prokapala, na križu prolivena, u Euharistiji okrepo i čišćenje duša. Duboko smo svjesni važnosti i cijene ljudske krvi, no razmišljamo li o cijeni one božanske koja se za nas prolijeva? Na našim životnim putovima, osobito kada smo izmoreni, satrveni, uistinu nam je potrebna ta božanska “transfuzija” s križa kako bismo mogli poći dalje. Sve ostalo neka veli pjesnik A. B. Šimić:
Molitva na putu

Bože
koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja.
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise.
Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi.
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

Zadar, 2010.

Da biste komentirali, prijavite se.