USKRS; Događaj

Uskrs nije običaj – već događaj! Ne bilo kakav događaj – Uskrs je događaj ljubavi! Možda se nikad nismo zaustavili pred činjenicom da je Isus ušao u rastanak Posljednje večere, smrtnu borbu Getsemanija i Križnog puta, u tamni čas smrti na križu iz ljubavi.
Autor: p. Antun Volenik, SJ subota, 30. ožujka 2013. u 00:00

Uskrs nije običaj – već događaj! Ne bilo kakav događaj – Uskrs je događaj ljubavi! Možda se nikad nismo zaustavili pred činjenicom da je Isus ušao u rastanak Posljednje večere, smrtnu borbu Getsemanija i Križnog puta, u tamni čas smrti na križu iz ljubavi. Ljubavi prema svakom čovjeku, tebi i meni, grešniku prvom, onda pravedniku. Svoje izvješće o tim događajima sv. Ivan Evanđelist započinje upravo tom tvrdnjom: “Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1). U svojoj prvoj poslanici Ivan će nam reći još i više: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše” (Iv 4,10).

U ovih nekoliko redaka iz Svetoga pisma desetak puta se spominje riječ ljubav. Jedna od definicija Svetoga pisma mogla bi biti da je ono ljubavno pismo Boga čovjeku.
Mnogi jezici presiromašni su da bi izrazili posebnost ove ljubavi, pa tako i hrvatski. Njezino značenje nadilazi samo ono: voljeti svoj posao, kraj, domovinu, osobu u koju sam zaljubljen ili s kojom sam vjenčan. U toj ljubavi (koja je istovremeno i duhovna i tjelesna), kako nam je pokazao i papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus Caritas est – Bog je ljubav, Bog koji je ljubav prima nas u ljubavi, on kreće i djeluje prvi i ide do kraja, predajući se do kraja na drvetu križa jer nas je do kraja ljubio.

Ipak, Uskrs, blagdan te utjelovljene i raspete Ljubavi, ostaje nam tako lako nejasan. Lako povjerujemo u priče da je kršćanstvo vjera bez ljubavi, bez pravih osjećaja, bez snage za moj život ovdje i sada. Mnogi su spremno povjerovali u ono u što nas je još davno htio uvjeriti jedan od “navjestitelja” modernog bezboštva i praktičnog ateizma Friedrich Nietzsche. Sveti otac ovako je to sažeo: “Kršćanstvo bi, prema Friedrichu Nietzscheu, otrovalo eros, koji se, budući da nije podlegao otrovu, postupno izrodio u porok. Time je njemački filozof izrazio vrlo raširenu percepciju: nije li nam Crkva sa svim svojim zapovijedima i zabranama zagorčala najljepšu stvar u životu? Ne postavlja li zabrane upravo tamo gdje nam radost, koju nam je namijenio Stvoritelj, pruža sreću što nam daje određeni predokus nečega božanskog?” (Deus caritas est br. 3)

Taj nerazmjer između ovakvog gledanja svijeta i Božje ljubavi koju Crkva naviješta, ogleda se u događaju Uskrsa što želi biti događaj ljubavi koji se događa u tijelu – u Kristovu tijelu predanu nama u Euharistiji i predana za nas na Kalvariji. Ako ne vidimo tu duboku tjelesnost Kristove žrtve, ne vidimo ništa ni od te Ljubavi.

Izazov je uvijek isti; po ljubavi (pa i onoj tjelesnoj, naravno) polako ići i otkrivati onu prvu, veliku Ljubav koja nam se želi dati. Kad ju otkrijemo vidjet ćemo da se u njoj može ne samo živjeti u miru i sigurnosti nego tako i umrijeti slijedeći Gospodina na putu koji nam je on pokazao kad je na križu pobijedio smrt i grijeh te Uskrsnućem svima nama otvorio put u život.

Netko će reći da su to sve učene i lijepe riječi, ali one su daleko od grešnog i mučnog svakodnevnog života. Zato neka nam na tom putu od ljubavi prema Ljubavi pomognu riječi pjesma jedne grešnice i jedne svetice, francuske šansonjerke Edith Piaf, koja se po vlastitim riječima ogriješila o svih sedam glavnih grijeha, i male svetice, simbolu čistoće i predanja Bogu, svete Male Terezije od Djeteta Isusa. Što može povezivati ta dva, naizgled, tako oprečna života?! Njihova veza počinje još kad je mala Edith išla sa svojom bakom (koja je bila madame u jednoj javnoj kući) na hodočašće u Lisieux gdje je čudesno ozdravila od bolesti očiju od koje je već bila skoro slijepa. No ono puno važnije, što je vezivalo ove dvije neobične žene, bila je snaga ljubavi koju je svaka otkrivala na svoj način. Obje su napisale himnu ljubavi. Edith pjeva o onoj osjećajnoj za kojom je žudila cijelog života ali, i ovdje priznaje, da se ta nalazi samo kod Boga:

Nebesko plavetnilo može se na nas srušit’
i tlo pod nama može se rastvorit’,
Nije važno, ako me voliš ti.
Za cijeli svijet – briga me.
Dok ljubav tvoja preplavljuje me jutrima
i dok tijelo mi treperi pod tvojim rukama
ne bojim se problema, ljubavi moja, jer me ljubiš ti.
Ja išla bih na kraj svijeta
Prijatelje izdala, podsmjehe izdržala,
Ako samo zatražiš od mene.
Ako te život ugrabi od mene,
Umreš li daleko od mene,
Nije važno jer voliš me ti.
Jer napokon, umrijeti je i meni
i onda, vječnost imat ćemo za sebe.
U plavetnilu, u beskraju,
u nebu što bez briga je.
Ljubavi, ako vjeruješ da volimo se
Bog sjedinjuje one što vole se.


Svaki čovjek koji je ikada volio nešto ili nekoga u životu, prepoznat će se u snazi ove ljubavi. Ali isto tako znamo da nas ona nikada ne može do kraja spasiti, promijeniti, uskrisiti. Za to je potrebna jedna veća Ljubav. Ona o kojoj pjeva sv. Mala Terezija u svojoj pjesmi Živjeti od Ljubavi! Pjesma počinje u predvečerje Posljednje večere, u večeri Isusove ljubavi.

U večeri Ljubavi, bez prispodobe i izravno.
Isus reče: “Ako me tko ljubi,
moje će riječi čuvati.
Otac moj i ja k njemu ćemo doći
i kod njega se nastaniti.”
Tako ćemo uvijek voljeti ga
i ispunjen mirom, on živjet će
U našoj Ljubavi!
Živjeti od Ljubavi, to znači živjeti od tvoga života,
Kralju veličanstveni, slatkoćo izabranih.
Ti živiš za mene skriven u hostiji.
I za tebe se i ja skrih, o Isuse,
Zaljubljenima samoća treba,
Kad srce srcu govori u noćima i danima.
Tek pogled tvoj blaženom čini me.
Ja živim od Ljubavi.
Živjeti od ljubavi, to nije kada ovdje se,
na Taborskome vrhu, šator podigne,
to onda je kad s Isusom na Kalvariju ide se
to tada je kad Križ blago cijelo ti je!
Nebeski život bit će radovanje moje
kad kušnje ove nestanu zauvijek
ali u progonstvu, u nevoljama mojim
živjeti želim – od Ljubavi.
Umrijeti od Ljubavi nadanje je moje
kad vidjet ću kako slamaju se ovi okovi,
Nagrada najveća kad bit će mi Bog moj.
I ništa drugo posjedovati ne želim
Jer u zagrljaju njegove Ljubavi želim biti,
Želim ga vidjeti, s Njim zauvijek biti.
To Nebo je moje… to sudbina moja:
Od Ljubavi živjeti!

U svima nama skriva se kako Edith tako i Terezija. Ne stidimo se ljubavi i čežnje za ljubavlju o kojoj nam pjeva Edith! Samo, neka nam ona posluži i u traganju za vječnom Ljubavlju za kojom čezne naše srce i o kojoj nam pjeva Terezija.

I ne zaboravimo, istinski ljubiti nosi u sebi smrtni rizik. Isus je to iskusio – ubili su ga jer je toliko ljubio. No i za njega i za nas to je jedini put spasenja, jedini put istinskog pomirenja i ulaska u Božju slavu. Jedan od najvećih kršćanskih pisaca engleskog govornog područja C. S. Lewis (kod nas najpoznatiji po svojoj izvrsnoj knjizi Pisma starijeg đavla mlađemu) ovako to objašnjava: “Samim tim što volite postajete osjetljivi. Volite na bilo koji način i vaše će srce biti rastuženo, možda čak i slomljeno. Ako želite biti sigurni da ćete ga sačuvati netaknuta, ne dajte ga nikome, čak ni životinji. Upakirajte ga pažljivo u banalnosti svakodnevice; izbjegavajte svaki angažman; staviti ga na sigurno u kutiju ili bolje, lijes vašeg egoizma. Ali u toj sigurnoj kutiji, tamnoj, nepokretnoj i hermetički zatvorenoj ono će se transformirati. Neće biti ranjeno, postat će tvrdokorno, nepristupačno i nedodirljivo. Jedina mogućnost koju možete izabrati, osim tragedije ili rizika tragedije ljubavi, jest da dominirate. Jedino mjesto, osim neba, gdje ćete savršeno biti zaštićeni od svih opasnosti i svih nestalnosti ljubavi – jest pakao”. Tragedija križa je tragedija Isusove ljubavi. On se nije bojao riskirati, nije se bojao izabrati ponizni put, biti do kraja ranjena da bi do kraja spasio svijet. Na nama je samo imati hrabrosti povjerovati da smo sposobni za isti put i ići iza njega postajući kao i on – od raspetih, malo pomalo, uskrsli. 

Bruxelles, 8. travnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.