Poniznosti - dragocjen Božji dar

Bog zna da nema grijeha koji je više opak od oholosti. On također zna da nema veće kreposti od poniznosti.
Autor: catholicgentleman.net/Laudato/D.T. Photo: pixabay.com nedjelja, 26. siječnja 2020. u 11:45
Zašto padam čak i kada imam dobru volju?
 
Ovo pitanje muči svaku osobu koja iskreno vodi brigu o svom duhovnom životu. Štoviše, sam sveti Pavao, nakon što opisuje svoj rat između duše i tijela, vapi u poslanici Rimljanima: “Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnog?”
 
Kad preispitamo svoja srca, možemo vidjeti da često želimo činiti dobro. Težimo za time da kontroliramo svoju ćud, da se odupremo kušnjama tijela, da savladamo svoju lijenost i samozadovoljstvo da bismo služili drugima. Da ljubimo kao što je Krist ljubio. Potom, kada preispitamo svoja djela, često se svodimo na najmanji zajednički nazivnik i padamo u grijeh na najmanju provokaciju. U duhovnom smislu, kao da učinimo jedan korak naprijed i tri koraka nazad.
 
Skupimo hrabrost i snagu volje i napokon odlučimo da više nećemo griješiti, a trenutak kasnije padnemo ravno licem na zemlju. To nas može obeshrabriti ili čak dovesti do očaja. Nas ljude malo što plaši više od neuspjeha.
 
Zašto Bog dopušta da padamo
 
Zašto nam Bog toliko često dopušta da padamo unatoč našim čestim i žarkim molitvama u kojima Ga tražimo za pomoć i milost? Zašto tako često padamo u glib grijeha, a tako očajnički želimo biti slobodni?
 
Odgovor je jednostavan: Poniznost.
 
Nema većeg grijeha od oholosti. Nema grijeha koji više priječi Boga da nam da samog sebe. Nema grijeha koji više mrzi božansku prirodu. Oholost uništi i uprlja sve što dotakne. Oholost je prvi i posljednji grijeh. Neprimjetna je, podmukla. Tako se lako može uvući i u najvrliji rad, izjedajući ga iznutra. Oholost je put prema paklu.
 
Bog to, naravno, zna, ali mi često ne znamo. Mislimo da duhovno rastemo, a zapravo sami radimo na svojoj propasti oslanjajući se samo na sebe. Uvjereni smo da rastemo u kreposti kad se u stvarnosti utapamo u samozadovoljstvu i divimo se svom radu i trudu.
 
I zato, Bog nam dopušta da padamo. Kad vidi da nam raste samopouzdanje, dopusti nam da padnemo da bismo vidjeli koliko smo stvarno jaki, što, naravno, nismo. To je cijelo vrijeme bila stvarnost, ali smo je odbijali vidjeti. Mislili smo da imamo neke zasluge, a zapravo su sve pripadale Bogu. Pad je ponekad jedini način na koji ćemo naučiti lekciju koju je Krist neprestano učio svoje učenike: “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.”
 
Dragocjen dar poniznosti
 
Bog zna da nema grijeha koji je više opak od oholosti. On također zna da nema veće kreposti od poniznosti. Ona je korijen svih kreposti, deblo stabla života. Krist će dopustiti da padamo dan za danom - pa i deset tisuća puta dnevno ako treba - kako bi nas podučio ovoj lekciji.
Ono što Bog želi je da mu se predamo. Želi da dođemo do ruba i da zajecamo poput Petra na Galilejskom moru :“Gospodine, spasi me!” Taj jauk krajnjeg očaja je pravi početak duhovnog života. On je početak slobode.
 
No, kako li je samo teško doći do te točke! Ako postoji makar pomisao da to možemo sami, svom snagom ćemo se za nju uhvatiti. Nešto duboko u nama se odupire slabosti, ovisnosti o drugome. Bježimo od slabosti, ne usuđujemo se priznati svoju ništavnost. Sve to nam se čini kao sudbina gora od smrti.
 
Na neki način to i jest! Poniznost je smrt svoje vrste, ali ne smrt koja znači kraj, već smrt koja znači početak. Tek kad smo potpuno poraženi, možemo uskrsnuti u novi unutarnji život. To nas dovodi natrag do pitanja svetog Pavla koje smo si postavili na samom početku: Zašto padam čak i kada imam dobru volju? Tko će me spasiti? Njegov odgovor je jedini točan: Ništa osim milosti Božje po Gospodinu našemu, Isusu Kristu.
 
Kad padnemo, nalazimo se u bolnoj, ali spasonosnoj školi poniznosti. Vrata raja su uska i samo maleni mogu proći.

 
Da biste komentirali, prijavite se.