Božje utjelovljenje i naše pobožanstvenjenje poniženjem

Treba postati čvrst prijatelj Božji, oslonjen na Živoga Krista, jer tako podržavamo i jačamo slabe ovoga vremena kao i ovo slabo vrijeme.
Autor: fra Mate Bašić Photo: godsplanforservice.org utorak, 24. veljače 2015. u 10:30

Samostan je mjesto stalne izgradnje, mjesto razvitka i rasta. To je svojevrsna plantaža milosti i različitosti ali opet mjesto darivanja i jednakosti.  Ovi naizgled hladni a opet ljubavlju užareni zidovi predstavljaju zidove života, zidine koje sežu do nebesa, zidine Spasa i vrata Slave jer kaže prorok:

Zidine ćeš svoje nazivati Spasom,
    Slavom svoja vrata.
(Iz 60, 18b)

Kada bih išao opisivati sve zgode i nezgode samostanskoga života trebalo bi mi više godina pisanja jer doista sve akcije unutar i van samostana mnogobrojne su pa čak i bezbrojne. Za mene u samostanu nema dosade, nema nerada i nema lijenosti. Doista svaki dan je ispunjen, nekada i prepunjen, a godine lete k'o minute.

...jer čuvah putove Gospodnje,
    od Boga se svoga ne udaljih.
(Ps 18, 22)

Blagoslov prima od Gospodina
    i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega,
    koji traže lice Boga Jakovljeva.
(Ps 24, 5-6)

Vjerujete ili ne ali... Zaista, jedan je dan u dvorima Božjim
    bolji od tisuću drugih.
     Volim biti na pragu Doma Boga svoga
    nego boraviti u šatorima grešnika.
Gospodin, Bog, sunce je i štit:
    on daje milost i slavu.
     Ne uskraćuje Gospodin dobara onima
    koji idu u nedužnosti.


Gospodine nad Vojskama,
    blago onom tko se u te uzda.
(Ps 84, 11-13)

Doista, blago onome koji se uzda u tebe Bože moj, Oče, Sine i Duše Presveti moj.

Blago meni jer Ti me pozva i postavi da nosač budem za sve. Blago meni jer mogu postati i biti sluga svima. Blago meni, jer ću se najradije trošiti i istrošiti za duše vaše (2 Kor 12,15)

Također, živeći u postulaturi počeo sam intenzivnije promišljati o svemu, a osobito o vjeri, svome pozivu i svome prošlom životu, koji je bio temeljen na izgradnji tijela a razgradnji duha, odvajanjem od Boga i životom u grijehu...

Tada sam shvatio da se nalazimo o vremenu kada su potrebni čvrsti prijatelji Božji koji bi podržavali one slabe. Kao što se mnogi udružuju da bi se borili protiv Boga ubijajući čovjeka, potrebno je da se svi mi, prijatelji Božji udružimo, te po Euharistiji svjedočimo Boga, štiteći život čovjeka. Ta borba nije fizička, nije verbalna, nije oružana. Ta borba je Kristovska. Boriti se Kristom znači ljubiti sve. Boriti se Kristom znači podariti i drugi obraz za udarac, za poniženje. Boriti se Kristom znači blagoslivljati, a ne proklinjati, znači ljubiti čak i neprijatelje jer od Boga su stvoreni, a po Ljubavi mogu biti obraćeni. Stoga se potrebno ujediniti u molitvama i onaj zagrljaj, od Boga nam darovan, ponijeti svakome stvoru.

Spoznao sam da je potrebno međusobno pomaganje i nošenje tereta po snazi Duha Svetoga, koji tako obnavlja poziv u nama. Treba postati čvrst prijatelj Božji, oslonjen na Živoga Krista, jer tako podržavamo i jačamo slabe ovoga vremena kao i ovo slabo vrijeme.

Obucimo se u novoga čovjeka, novoga Adama, Krista koji je ODIJELO LJUBAVI, OBUĆA MIRA I PLAŠT ISTINE.

Sada znam da svatko na ovakav način može odgovoriti pozivu, ali samo u poniznosti. Poniznost je doista ključ svega. Krist se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom nego, oplijeni, ponizi sam sebe, postavši ljudima sličan i obličjem čovjeku nalik.

Dakle, poniznost je bila onda, kao što je i sada ključ Utjelovljenja. Onda je to bilo u Tijelo Isusa Krista, Bogočovjeka, a danas je to po svakoj Euharistiji u prilikama Kruha i Vina. Bog opet sebe ponižava po riječima svakog svećenika. To je svakodnevno poniženje Boga za spasenje svih ljudi. Tako svatko od nas postaje dionik Nebeske Slave i blaguje Nebeske Darove. Neka svakoga pozvanoga po tome Krist još više prožima kako bi svaki pozvani bio darovatelj Krista svakome stvoru.

Ako je Božje poniženje Utjelovljenje, onda i naše poniženje ima biti pobožanstvenjenje.

(Nastavit će se...)
 

Da biste komentirali, prijavite se.