"Isuse, što želiš od mene?"

Pitam se svakoga dana: Gospodine, što mi je činiti? Pitam se iz dana u dan: Gospodine, zašto baš ja?
Autor: fra Mate Bašić Photo: 1888.org utorak, 07. listopada 2014. u 08:48
Kao što se pitah, tako tek nedavno spoznah da odgovore iz dana u dan dobivam. On Otac Svevišnji, Sin jedini s Duhom Svetim odgovor mi daje svakoga dana. Odgovara mi svakim pokretom vlati travke, odgovara svakim cvrkutom ptice na grani. Govori mi kroz svakoga čovjeka i odgovara po svakom stvorenju. Ipak, iako dobivam odgovore, svaki dan nanovo pitam. Razmišljajući sada, sjetih se dana kada pitanja nije bilo, dana kada za mene niti Boga nije bilo. Sjećam se onih dana »pakla«, odnosno »paklenih noći«. Doista, te dane, odnosno noći, taj život, odnosno ne život, to umiranje ne želim da itko osjeti na svojoj koži, u svome duhu. Zbog toga razloga ovo pišem i napisano želim podijeliti s mnogima.

Čudno sam dijete Božje, čudan stvor. Svjestan sam, da sâm od sebe ne mogu apsolutno ništa, a opet mogu skoro sve. Još sam svjesniji da bez njega, bez Boga »ne mogu niti griješiti« - a ono griješio sam najviše. Uistinu rodio sam se i umro. Umro sam, ali na sreću ponovno se rodih i sada živim. On me je poznavao prije majčine utrobe ali ja se još pitam: »Isuse, što želiš od mene?«

Rastao sam kao većina mojih vršnjaka. Razvijao sam se i igrao poput svih drugih u mojem djetinjstvu. Između ostalog, rođen sam kao svi iz moga djetinjstva. Naravno, rođen sam u bolnici. Joj lažem... Pero se rodio u automobilu - »Golfu jedinici!« Dakle, rođen sam kao većina iz mojega djetinjstva. Odrastali smo u istome okruženju, u istoj klimi. Jeli smo skoro istu hranu. Sve se odvijalo prilično normalno. Imao sam prijateljice i prijatelje, simpatije i ljubavi. Volio sam sve ono što vole mladi. Voljah pjesmu i svako druženje, mladenačka tulumarenja i vragolije. Od društva, od ekipe sam živio i sve za ekipu davao. Sve sam volio i u svemu, skoro svemu uživao; ali nisam volio sarmu.

Jesam li doista uživao?

Tada sam mislio da uživam ali sada znam da nisam uživao nego prividno živio. To uživanje je bilo nešto djelomično, nešto kratkotrajno i nešto raspadljivo jer se temeljilo samo na tjelesnom, dakle nepotpunom uživanju. Ali ipak i u tome nepotpunom, raspadljivom, tjelesnom uživanju, privlačilo me je nešto što nisam previše shvaćao nego je bilo više kao nedjeljni običaj. Radilo se o nedjeljnoj sv. Misi. Nešto je bilo otajstveno u tome događaju i u toj nedjelji. Znam da nam je svima išlo na živce što župnik, prije završnog blagoslova oduzme ponešto vremena kako bi imao završnu kritiku upućenu svim župljanima, ali opet iako je bilo tih kritika opet je nešto bilo u toj misi što nisam vidio ali znam da je bilo prisutno. To što tada nisam vidio privuklo me je na taj način da sam početkom osnovne škole zaželio biti ministrant i ta mi se želja ostvarila. Vjerojatno je to bio jedan od najboljih dana u mome životu i tu službu vjerno sam obavljao 12 godina, odnosno do svršetka srednje škole.

Kod oltara sam se uz svećenika Gospodnjeg osjećao ugodno, ponekad i uzvišeno. Kao da sam nesvjesno u sebi govorio: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti.« (Mt 17,4)

Iskreno, od kada znam za sebe išao sam na misu, išao sam, odnosno nosili su me i od kada nisam znao za sebe. Ali od kada znam za sebe nisam uvijek znao što je to misa i kome se tamo obraćam. Još manje sam znao tko na svaku misu dolazi. Bio sam pored oltara, bio sam ministrant i ponašao se onako kako se drugi ponašaju i kako drugi rade ali nisam oduvijek znao da je doista i On ondje. Danas znam da je On, Krist ondje, danas gledam njega - Isusa, koji se i za mene predao, koji me skupo platio. Tada ga nisam niti vidio niti osjetio. Tada je to bio običaj. Iako je to bio običaj, volio sam taj običaj.

Danas, misa za mene više nije puki običaj nego stvarnost, stvarnost uprisutnjenja najveće ljubavi rođene prije svih vjekova...
 
Da biste komentirali, prijavite se.