Kako je vrapčić pobijedio Chopina?

Ne mogu se oteti dojmu o plemenitosti u kojoj se razdaje ova Japanska trešnja, dok sam ti pisala posve je pokrila laticama put pod sobom, uistinu bajkovit prizor, sve je u ružičasto bijelim tonovima, kao da je slutila da ću proći baš ovuda noseći ti pismo.
Autor: s. M. Benedikta Krapić, milosrdnica Photo: pixabay petak, 05. svibnja 2017. u 17:42

Bila sam u vrtu poslije podneva. Danas prvi put. Već je ugrijalo toliko da čak i ja izlazim bez jakne. Sunce dopire posvuda, prostrto je po čitavom vrtu, zamisli pokušava ući čak i pod krov naše garaže, u one najzatvorenije kutove koji su se do jučer doimali tako dalekima i tamnima probilo se svjetlo. Osjeća se proljeće; tapka polako, sramežljivo, čedno i u tome neizrecivo lijepo, diskretna eksplozija stvaralaštva – začetak života. Zemlja rađa. 

Sestra Brigita je nedavno presađivala cvijeće koje je niknulo ovih dana tu u vrtu, razdragalo me. Da ih vidiš, malene maćuhice; još sasvim niske, rastvorene u širinu, buntovno i pretenciozno, tako očigledno preko svojih proporcija – željne divljenja, prkosne licem u lice s blijedim tragovima zime koja je dovršila svoj hod i nije njoj do borbe koliko im starica u ovom slučaju velikodušno prepušta da se s njom umornom i nemoćnom ovako dječački inate, zna da i one moraju rasti, da je sada njihovo vrijeme. Posvuda su razasute, u skupinama određenima po boji, u nekakvim „cvjetnim jatima“ u vrtu; žuto, crveno, bijelo, čak i ljubičasto cvijeće… I dva su stabla procvala – jedno puno bijelih cvjetova, tankih i neobično dugačkih latica, podsjetile su me na duge prste ruke kakvog pijanista koji razgibava zglobove pred koncert. I jedno stablo nasuprot ovoga, sa žutim i nešto manjim cvjetovima. Misliš li da je Brigita to tako slučajno zasadila, bijelo i žuto? Sad se smiješ znam… čak sam i među stabla uvukla diplomaciju. 

Znam što će te obradovati. Japanska trešnja je procvala! U pravu si, tek danas i ja vidim da bi samo zbog ovog vrlog stabla vrijedilo doći ovamo. Elegantan iskorak iz svega što je obično i uobičajeno za jednu – trešnju. Tako je velika u svojoj ljepoti, ljupkosti, uglađenosti, odmjerenosti u različitosti, ženstvenosti, visini, otmjenosti, čitav Japan stane pod njezinu Gracioznost. I ja i ti možemo biti Japanci, sjediti joj u sjeni. Da, opet su postavili drvenu klupu pod njezinu krošnju, da one lijepe ružičaste latice koje su ti se tako svidjele prošle godine imaju za koga i na koga padati. Sebedar Japanske trešnje, samo najljepše od mene – za Vas, milostiva. 

Susrela sam svoju staru prijateljicu na vrtu. Kakvo dostojanstveno starenje! Odlučno prihvaćanje i velikodušno življenje onoga što jest. Sva je prisutna u svome sada ni malo želeći vratiti ili ubrzati vrijeme. Kakva neposredna i življena ljubav prema istini – kakva sloboda, mon ami! Na zalazu života dominacija tišine, skladnog usporenog hoda i divljenja Stvoritelju. Lijepa starost u kojoj prestaje svaka zaokupljenost sobom, tihota i spokoj nutrine i vanjštine, vlastita misao kapitulira pred konačnim shvaćanjem Božje prisutnosti, vodstva i posvemašnje pripadnosti… sve i onako ovisi o Tebi. Nema više smisla govoriti, čovjek na zalazu zna da treba – slušati. Prepoznati govor. Znaš, radujem se svojoj starosti, dočekujem je s rukama punim radoznalosti, otvorenosti i vjere da ću znati primiti, živjeti i na koncu darovati mudrost koju mi donese tijek moga vremena. I neka je još donekle daleko, ta moja starost, jer nekad pomislim da mi treba čitav jedan život samo da pronađem ovakvu savršenu mjeru življenja. Da se nenametljivo i dovoljno samosvjesno uklopim u sve stvoreno, da Mu se bezrezervno i istinoljubivo predam. Da duboko zavolim svoju smrtnost. 

Promatrala sam moju staricu kako se prigiba da vidi maćuhice izbliza bez obzira koliko teško bilo prignuti onakva koljena, uostalom na licu se očituje težina, iskrivi usne kad se prigne. Prolazila je pored stabala, zastala i doticala ih. Poput djeteta, djeci se sve čini stvarnijim kad se može dotaknuti. Zašto uopće prestajemo doticati što vidimo? Čemu ta lakomislena stanka do trenutka kad se prenemo pritisnuti vremenom i osvijestimo da je pred nama možda posljednja prilika za dodir nečega ili još gore - nekoga? Smežurana i pjegava ruka na gruboj kori, kao što je izbrazdan težak protok njezina vremena, potom nježno dodiruje onu mekanu bijelu laticu koja se sada čini krepka spram njezine krhkosti – i divi se. To je čežnja za Bogom. To je kruna njezina života.  Kad bih barem tako ostarila, gladna i zaigrana… Na kraju života prepoznaje Ga u svemu. Bistro oko mudre starice. 

Razgovarale smo o tome kako vrhunac ljudskog stvaranja ne pokriva ni dašak Božjeg stvaralaštva. Složile smo se; Bog je ljubav, a manifest ljubavi – stvaralaštvo. Čovjek je stvoren na Njegovu sliku da ljubi i iz ljubavi stvara. Da bude imitacija Stvoritelja. Sasvim sićušna, posve nježna imitacija, dijete, trag, kratkotrajan bljesak Svjetlosti u vječnome, podsjetnik i najava nedohvatljivo veličanstvenog i savršenog u svim Njegovim djelima… Znam, vjerojatno imaš već negdje u rukavu spreman protuargument, no reći ću ti ipak da gasim Chopina pred cvrkutom ptica upravo sada dok ti pišem u ovoj sobi širom otvorenih prozora i razmaknutih zastora. Najsavršenije ljudsko ipak se stiša pred najmanjim Gospodnjim. I tako je vrapčić pobijedio Chopina. 

Post scriptum: Ne mogu se oteti dojmu o plemenitosti u kojoj se razdaje ova Japanska trešnja, dok sam ti pisala posve je pokrila laticama put pod sobom, uistinu bajkovit prizor, sve je u ružičasto bijelim tonovima, kao da je slutila da ću proći baš ovuda noseći ti pismo. Možda je to zbog tebe, želi ti zahvaliti na prepoznavanju njezine iznimne ljepote. Možda nas je pozvala na suradnju? Ne mogu više samo tako proći pod njom, svaki put se malo pridignem na prste, podignem ruku visoko, taman da joj dlanovima dosegnem cvijet i u namjeri da je nadahnem da se tako širokogrudno obdarena još više podijeli, a i da zahvalim što sve oko sebe čini divotnim, šapatom velim: „Da, lijepa si! I ti to dobro znaš…“

 
Da biste komentirali, prijavite se.