Mislio sam da je Isus pekar, a ne Spasitelj, da je Isus socijalni reformator, a ne Otkupitelj

Kada sam ono samoga sebe odvojio od Boga. Kada sam radio samo na kristalizaciji svoga tijela, ja bijah sijač u tijelo. Sijač onoga što rađa raspadljivošću. Sam po sebi bijah raspadljivost.
Autor: fra Mate Bašić Photo: europack-bg.com utorak, 07. travnja 2015. u 09:35

Na žalost tek sam kasnije djelomice shvatio one Isusove riječi: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“  (Mt 4,4)
 
Pitao sam: Što to znači Isuse moj? Što si time htio reći? Koji je to kruh?
 
Tada mi se kroz molitvu nudio odgovor: To je vjerojatno onaj kruh koji unosim kako bih zadovoljio tjelesne potrebe, potrebu organizma. To je samo hrana za brata magarca.
 
Govorio mi je Učitelju Dobri kroz molitvu: Ne živi čovjek samo o toj hrani, materijalnoj ili fizičkoj, kalorijskoj ili energetskoj za tijelo. Ne živi čovjek samo o toj hrani kojom uzdržavamo, gradimo i čuvamo tijelo. Dakle ne živi čovjek samo o toj zemaljskoj hrani za zemaljsko tijelo, raspadljivoj hrani od koje tijelo i jest raspadljivo. Doista, što prekomjernije njome hranimo tijelo to i samo tijelo postaje raspadljivije.
 
Do tada sam smatrao da se od Isusa očekuje da bude neki socijalni reformator, neki humanitarac koji će mnoštvu gladnih na svijetu davati kruh za jelo. Ali zaboravio sam da u pustinji đavao time kuša Isusa na društveni boljitak, a baš je taj društveni boljitak bez duhovne obnove bila vizija mnogih ideologa u povijesti. Za Isusa, prema Fultonu J. Sheenu, pun želudac nije bio istinski boljitak, za njega to nije bila odgovarajuća služba Ocu i Isus je znao da u čovjeku postoje veće potrebe nego li mljeti žito; i da postoje veće radosti za čovjeka nego li što je to pun želudac. Đavao je htio reći Isusu: „Prvo počni s ekonomijom! Prvo nahrani gladne!“ No to su činili mnogi diktatori i davali ljudima kruh, hranili samo tijelo, obećavali užitak. Isus poradi toga nije došao na svijet. Tko misli da je Isus onaj koji mora ljudima prvo davati jelo i olakšati im svaki rad, taj je već dobrano u zabludi.

Isus Sotoni odgovara: „Pisano je: Čovjek ne živi samo od kruha nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4, 4) Gospodin naš Isus Krist je time odgovorio Sotoni: „Ti me kušaš da prihvatim religiju koja će olakšati nestašicu; ti hoćeš da ja budem pekar, a ne Spasitelj; da budem socijalni reformator, a ne Otkupitelj. Ti me kušaš da ne uzmem svoj križ i sugeriraš mi da budem jeftin vođa ljudi tako da punim njihove trbuhe, a ne duše. Ti zloduše hoćeš da donosim vanjsko obilje, umjesto nutarnje svetosti. A ja ti kažem Sotono: Poznata mi je ljudska glad jer sam i sam četrdeset dana bez hrane. Istina je da kruha kao hrane treba biti, ali sjeti se da i kruh svoju snagu da hrani ljude dobiva od mene. Kruh bez mene može škoditi ljudima i ako ja pružam samo kruh tada čovjek nije ništa više od životinje, a psi mogu prvi doći na moj banket. Zato Ja Isus odbijam biti samo socijalni reformator koji se brine samo za trbuh. Ja osjećam društvenu nepravdu i glad ovoga svijeta i jedno sam sa svakim siromahom i zato sam postio da nitko nikada ne može reći kako Bog ne zna što je glad. Odlazi od mene Sotono! Ja nisam tek socijalni reformator, socijalni radnik, pekar, ni diktator. Ja sam Onaj koji govori: Odbacujem svaki plan koji obećava ljude učiniti bogatijima, a ne čini ljude svetijima. Sjeti se! Ja koji govorim: Ne samo o kruhu, postio sam četrdeset dana. Ja nisam pekar! Ja sam Spasitelj!“
 
U to sam vrijeme, kako bih lakše došao do grijeha, stalno pazio samo na tu hranu. Živio sam samo od toga kruha. Također mi je bio važniji što dulji život tijela te sam to pokušao postići preko takvog raspadljivog kruha, preko te hrane.  Čak ta briga za taj duži život tijela i nije toliko loša i eventualno pogrešna, ali je pogrešna briga za hranu tjelesnu bez brige za hranu duhovnu. Doista kada sam brinuo za taj fizički kruh, na hranu za ono važnije, za ono vječno nisam ni pomišljao. Okupiran ovom tjelesnom hranom zaboravih ili se ne stigoh sjetiti one duhovne hrane.
 
Bio sam obasut pitanjima u glavi: ovo je zdravo, ovo nije; ovo je dobro, ovo ne. Žalosno, ali sva ta pitanja postavljah samo za hranu, a za svoj život ili bolje reći ne-život, nisam ni malo mario.
 
Koliko li sam pažnje i vremena dao tim suludim pitanjima. Sve sam to radio pod izlikom znanosti jer ona sugerira da je to i to zdravo i da moramo paziti na ovaj ili onaj unos. Neki čak broje i opterećeni su raznovrsnim kalorijama. Takav sam i ja bio. Živio sam po onome što vidjeh ili pročitah u nekom časopisu. Što čuh po raznim medijima. Živih po reklamama ogoljenih ljudskih trupala u kojima nema života. Živih po fotomontažama i idolima. Uzdah se i živih po čovjeku.
 
O Isuse moj! Koliko li sam samo vremena predao tome? Isuse moj! Koliko li sam darovanog mi života za druge krao samo za sebe? Koliko li sam bio sebičan i mislio samo na sebe? Koliko li sam samo sijao u tijelo?
 
O Isuse! Hoću li žeti raspadljivo, jer sve sam tada radio za raspadljivo, a ništa za ono vječno?
 

Da biste komentirali, prijavite se.