Ne više svoj ja živjeti u sebi, nego taj ja živjeti u Bogu

Krist je bio Svećenik koji je samoga sebe žrtvovao svojemu Ocu, i to u ljubavi, po ljubavi i zbog ljubavi. Koliki je to žar i dar?
Autor: fra Mate Bašić/Laudato/M.P. Photo: peeringintothelookingglass.files.wordpress.com utorak, 28. travnja 2015. u 18:58

Mnogo puta došao si meni Kriste, a ja sam te stalno odbijao. Pokazivao si mi svijetlo svoga puta ali ja ga nisam htio vidjeti. Vidio sam samo tjelesne užitke i za njih jedino živio. Godilo mi je ono nešto rijetko. Godilo mi je ono koje sam lovio iz dana u dan. Godilo mi je jer sam i ja sam nekada bio lovljen. Oče moj, plačem sada pred tobom jer tebe svojim užicima osudih. Tebi, Isuse moj, tada zajedno sa Kajfom vikah: RASPNI GA, RASPNI!!! Ne vidjeh tada Tvoje Sveto i izmučeno Tijelo, nego svojim grijesima i svojim životom ja Te još više izmučih, još te više bičevah. Vidjeh i tražih samo grijeh. Zbog grijeha i Tebe ostavih.

Tada sam se bunio protiv svega što nije odgovaralo mojim grijesima. Tako sam se bunio i protiv Tebe. Bunio sam se protiv Onoga koji mi život daje. Duša koju si mi ti dao, cvilila je i vapila u nebo.  Ja je tada ne čuh. Oprosti mi moj Oče.

Digao sam bunu protiv Tebe koji me zbog moje bune nisi kaznio. Protiv Tebe koji si me još više volio. Koji si me još više zvao. Protiv Tebe koji hoćeš svakoga izvući iz jame propasti. Koji si mene iz blata podigao. Bijah zaveden od neprijatelja. Htio sam biti kao Ti. Rekao sam ja sve sam mogu. A zaboravio sam da bez Tebe ne mogu apsolutno ništa.

Ovakav put obraćenja iz staroga u novo jest nešto nekome nenormalno, meni sada normalno kao i osobito za one koji nisu imali milost ostati Bogu vjerni kroz čitav svoj život. Na taj način jer sam htio dospjeti do novoga života, morao sam proći kroz smrt staroga života, morao raspeti svoje tijelo s njegovim manama i pohotama, a to znači doseći dno svoje slabosti, svoje ljudskosti i o tome sada posvjedočiti.

Po tome sam dobio onaj Pavlov trn u tijelu. Po tom trnu sada mogu više ne griješiti. To je trn koji me kod svakog napastovanja grijeha i svakog sagibanja u grijehu po mojim slabostima, iznutra probada. Podsjeća me tako na milost primljena dara oproštenja od Boga i ljubavi poziva upućenom čak i meni, takvom grešniku.

Taj trn je ona slabost po kojoj ja postajem jak. Taj trn je slabost po kojoj sebe mogu obući u Krista. To mogu postići jedino po Isusu Kristu koji je umro za mene! Svojom smrću on je meni poklonio život. Ja sada živim samo zbog toga, jer je On umro za mene. On je umro za mene, radi mene. Umro je za sve nas. Moj život dakle nije više moj, nego Onoga koji mi ga je stekao svojom smrću. Ja ne smijem, dakle, više živjeti sebi nego Njemu. Ne više svoj ja živjeti u sebi, nego taj ja živjeti u Bogu. Ne više živjeti, ja za sebe, nego ja za Njega.

Živjeti Njemu, u Njemu, po Njemu i za Njega, za mene je prije svega značilo odazvati se Njegovu pozivu, odgovoriti odazivom i ustrajati životom. Na taj način svaki čovjek, može početi živjeti Njemu, u Njemu, po Njemu i za Njega.

Krist je bio Svećenik koji je samoga sebe žrtvovao svojemu Ocu, i to u ljubavi, po ljubavi i zbog ljubavi.

Koliki je to žar i dar?

Ovaj oganj koji sada osjećam u sebi, jest samo iskrica naspram Kristova žara kojim je umro za sve nas. Zbog toga sada i mene zove da širim taj bukteći oganj Božje ljubavi svakome stvoru i tako širim Kraljevstvo Božje na zemlji. Zove me biti glasnikom vjere, nade, ljubavi i mira.

Molimo zato jedni za druge, da svaka iskra poziva bukne u oganj koji će Božjom ljubavlju paliti sve oko nas.

Neka nas u tome zajedno potiče Ljubav Isusa Krista.

(Nastavit će se...)
 

Da biste komentirali, prijavite se.