Poniznost je ključ Božjega očovječenja i ljudskog pobožanstvenjenja

Odaziv pozivu ili »idem kamo šalješ me Ti« je proces uključivanja u stvarnost koja čini da uzajamno dijelim život naroda u svoj životnoj složenosti. Ostaviti svoju lađu žalu, znači imati empatiju prema svijetu i posljedica je produžetka otajstva Utjelovljenja.
Autor: fra Mate Bašić Photo: hunterpartyof4.files.wordpress.com utorak, 20. siječnja 2015. u 14:00

Jednoga sam dana razmišljao nad slijedećim evanđeoskim odlomkom:

»I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: "Što to putem pretresate među sobom?" Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?"

A on će: "Što to?" Odgovore mu: "Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe." A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" I uniđe da ostane s njima.«
 
Shvatio sam da odzvati se znači imati iskustvo Emausa, stavljajući se na put kako bi se učinila ponuda vjere po uzajamno podijeljenom svjedočenju, jer onaj koji uzajamno dijeli uzvraća. Svaki odaziv kao i sama evangelizacija ima smisla samo ako polazi od vjere u Boga koji je Otac i koji iz ponora svoje intimnosti zajedništva i ljubavi šalje svoga Sina da navijesti i uprisutni dobru vijest o Njegovu Kraljevstvu po djelovanju Duha.

Odaziv pozivu ili »idem kamo šalješ me Ti« je proces uključivanja u stvarnost koja čini da uzajamno dijelim život naroda u svoj životnoj složenosti. Ostaviti svoju lađu žalu, znači imati empatiju prema svijetu i posljedica je produžetka otajstva Utjelovljenja.

Zbog nas i našega spasenja, Onaj, Prvi i Počelo, Onaj, od svih vjekova, da bi navijestio Dobru Vijest Kraljevstva, kao Riječ se Utjelovljuje u ljudsko tijelo i uključuje se u konkretno povijesno vrijeme prije nešto više od 2000 godina. Uključuje se i u neko konkretno društvo, neku elitu, neku kulturu i čineći tako svojim ljudskim stanjem tu kulturu, to društvo i to vrijeme u kojemu ponižavajući sebe dolazi čovjeku kao čovjek.

Poniznost je dakle ključ Utjelovljenja jer On ponizi sam sebe. Poniznost je zbog toga i ključ našega pobožanstvenja jer poniznošću možemo sve. Ponizivši sebe, dajem prostora Bogu koji tada sebe po meni proslavlja. Svaki, pozivu odazvani ili od Boga pozvani, kao i ja, biva pozvan na jednak način utjeloviti u sebi Boga, Isusa Krista za konkretno vrijeme, društvo, elitu, skupinu ili skupine, kao i kulturu toga određenog vremena, dijeleći tako Dobru vijest, otpuštenje grijeha i život vječni.

Da bi se to sve moglo učiniti, te prije svega, da bih se mogao odazvati, potrebno je odsredištiti se od mene samoga, dakle, poniziti se po primjeru Sina Božjega koji nije smatrao ljubomornim blagom svoju jednakost s Bogom nego je ogolio samoga sebe, uzimajući stanje sluge i postavši ljudima sličan. Tako i ja, pozvan, te tada od Boga opravdan, imam biti baš poradi toga poziva, manje upućen na sebe, te biti pažljiviji na postojanje svijeta; brinuti se manje za vlastitu budućnost i više za budućnost čovječanstva; potruditi se ne toliko da se prilagode moje vlastite unutarnje strukture, koliko se prilagoditi vremenu koje hita. Ako vjerujem da Duh nastavlja djelovati, govoreći i očitujući se danas kao i jučer, tada se mogu odazvati, i s Duhom po Kristu živjeti milosti koje mi Gospodin pruža.

Na jednoj sam Misi čuo i onu koja je otajstvo i korijen svakoga poziva »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« (Mt 28, 19-20)

Zbog ovih i drugih riječi postao sam osobito dirnut tekstovima iz Evanđelja što je također i mene potaknulo ili tada na pokret, dakle, odaziv, ili danas na ustrajnost, dakle, postojeći život u odzivu. U Evanđelju uvijek mogu pronaći sigurnost svoga poziva i svoga života. Kako god bilo, nikada ne smijem zaboraviti kako se poziv ne rađa ljudskom inicijativom nego božanskim nadahnućem. Poziv se rađa po Duhu koji puše gdje hoće i kako hoće i koji na taj način potiče na evangelizaciju. Budući da po Duhu dolazi, tada u Duhu treba tražiti snagu za odziv ili za hod po tom putu ili žar u ustrajnosti. Na taj način mogu šutljivo svjedočiti svoj odaziv u podložnosti svakom ljudskom stvorenju iz ljubavi prema Bogu, te izričito naviještati, na taj način, svojim primjerom, Božje riječi koje su prisutne i u meni, jer po meni odazvanom tada drugi vide da se Gospodinu sviđaju i da se Gospodin zanima kako za mene i svakog mog brata, tako i za njih.

(Nastavit će se...)
 

Da biste komentirali, prijavite se.