Prvi koraci prema samostanskom životu

U ovakvom i sličnim razmišljanjima prolazili su dani. Tako je došla i ta nedjelja kada sam se morao naći s fra Milanom na Kaptolu. Iskreno, jedva sam čekao da odem u samostan. Ali to nije tako lako.
Autor: fra Mate Bašić Photo: http://www.natures-desktop.com/images/wallpapers/1680x1050/man-made/rufford-park-monastery.jpg utorak, 23. prosinca 2014. u 08:13
Prema dogovoru našli smo se u nedjelju 25. rujna u 16 sati. Odveo me u dvoranu kaptolske frame i pitao općenite stvari. Na kraju smo se dogovorili, kako bismo u petak zajedno, mogli otići u Samobor gdje bih još obavio razgovor s fra Željkom i na kraju ustvrdili što sa mnom.
Jedva sam dočekao taj petak.

Bio je to petak 30. rujna 2005. Dogovorili smo se sastati negdje oko 16 sati, kako bismo išli u Samobor. Ja sam otišao do Kaptola i zajedno smo krenuli prema Samoboru. Budući da je na meni vidio dozu uzbuđenja a i neizvjesnosti rekao mi je da se ne brinem jer će  sve biti u redu.

Ušli smo u grad Samobor. Bio je to moj prvi posjet tome gradu. Nisam ništa vidio oko sebe. Stalno sam očima tražio taj samostan. Sjećam se table na kojoj je pisalo Samostanska ulica. Srce mi je poskočilo, jer sam osjetio koliko smo blizu. Ušli smo između drvene ograde i pored natpisa Tabor. Nisam imao pojma što je to. Prošli smo po tom dvorištu kroz šumarak i na kraju njega ugledah žute stare zidine. Samostan!

Nisam mogao vjerovati da se nalazim ispred samostana u kojem ću ja živjeti. Osjećao sam se kao u svom dvorištu. Bio sam ispred svoje kuće. Izišao sam iz auta i okrenuo se oko svoje osi. Sve što sam vidio bio je toranj, samostan i puno zelenila. Na tim livadama bilo je nekoliko mladića koji su grabljali friško pokošenu travu. Kada su ugledali fra Milana i mene, ostavili su grablje i pohitali prema nama.

Jedan po jedan su mi pružali ruku, predstavili se i zaželjeli dobrodošlicu. Bilo ih je desetak i bili su to tadašnji postulanti.

Za to vrijeme na jednom od prozora bio je neki fratar koji je viknuo
- Silazim!
Došao je do mene, pružio ruku i rekao
  • Ja sam fra Željko... Dobro nam došao.
  • Ja sam Mate! Bolje vas našao! – odvratih
Bio sam polu preplašen i vjerojatno crven kao paprika od srama.
U to vrijeme i tih godina nosio sam na sebi oko 130 kg žive vage. Doista s toliko kilograma nije mi se bio problem zacrveniti, a još manji problem za mene, bio je preznojiti se jer to je bilo u svakome času.
Fra Željko nas je tada pozvao u samostan i mene uputio u blagovaonicu a fra Milana ne znam gdje.  Vjerojatno u njihovu zbornicu.

Sjeo sam za stol i čekao da sjedne fra Željko i s nestrpljivošću iščekivao pokoje pitanje. Iskreno više me niti jedno pitanje nije moglo iznenaditi jer nakon fra Venancijevih nema iznenađenja. U to je vjerojatno bio upućen fra Željko.
Došao je i sjeo.

Ponovno mi je pružio ruku i nasmijao se te rekao:
  • Ja te puno neću ispitivati jer vjerujem da je pater Venancije to veoma detaljno učinio i nema potrebe da ja to ponavljam.
  • Zanima me, što si ti mislio, kada bi htio doći u samostan? – upita me.
  • Pa znate ja bih volio odmah ako bi bilo ikako moguće.
  • Hm! Rekao si da studiraš veterinu! Kako bi bilo da to završiš pa onda dođeš?
  • Joj! Ne! Ja bih odmah...
  • To je nemoguće! Barem za sada. Nedavno je nova generacija primljena i sada više nema smisla nekoga ubacivati u tu generaciju. Najprije što bi mogao doći u postulaturu je za godinu dana.
  • Ajme! -  uskliknem i spustih svoju glavu kako bih sakrio vidljivo tužno lice.
Uslijedio je tajac.
 
Nakon pola minute prozbori fra Željko!
  • Mislim da imaš dobre kvalitete za redovnika i jednoga dana za svećenika te ti zbog toga mogu ponuditi jednu drugu opciju. Mogu te primiti u predpostulaturu.
  • U što? – zapitah
  • Vidiš! To  bi bilo vrijeme od godinu dana kroz koje bi  prije svega mogao vidjeti je li ovo za tebe ili nije. Bio bi malo u samostanu i malo kod kuće. I onda bi iduće godine mogao doći s novom generacijom u postulaturu, što znači živjeti u samostanu za stalno.
 
Iako pola toga nisam razumio prijedlog  sam objeručke prihvatio.
 
Taman je bilo negdje pred večernju misu te je fra Željko ponudio fra Milanu da ostanemo na misi i na večeri.
Ja sam u sebi molio i u srcu vikao:
- Prihvati, prihvati, prihvati... Tada je fra Milan rekao:
- Pa, što se mene tiče može ali ne znam što Mate ima u planu i ima li vremena toliko.
Ja sam kao iz puške ispalio:
- Ja mogu!
 
(Nastavit će se...)
 
Da biste komentirali, prijavite se.