Radost darivanja

Iako je ta godina trajala kao jedan dan opet je u njoj bilo puno događanja, mnogo milosti i mnogo radosti.
Autor: fra Mate Bašić/Laudato Photo: www.messersmith.name utorak, 03. veljače 2015. u 08:58

Živjelo se bratstvo te je smijeh bio neizostavan segment i vodilja za dalje.

Nikada neću zaboraviti kada smo se brat Danijel, Josip i ja dogovorili kako bismo našim starijim fratrima mogli nešto pokloniti za Sv. Nikolu. Prema običaju koji smo donijeli iz svojih kuća Sv. Nikola je darove za djecu ostavljao na večer kada su svi spavali ili bi trebali spavati.

Tako smo se i nas trojica organizirali i dogovorili. U jednom ormaru našli smo kutiju čokolade ne znajući da je toj čokoladi davnih dana prošao rok upotrebe. Dogovoreno je da ćemo svakome bratu pokloniti jednu čokoladu, jednu jabuku i jednu šibu, a našemu odgojitelju fra Željku umjesto šibe pokloniti ćemo jednu pravu, veliku, u zlatno obojenu i iz štale izvađenu brezovu metlu s crvenom mašnom.

Kada smo mi to sve pripremili, valjalo je pričekati da svi zaspu a mi da kao sv. Nikola tiho i neprimjetno krenemo u darivanje. Tako je toga dana otkucala ponoć i nas trojica ustadosmo i krenusmo u pohode. Zaključili smo da moramo biti izuzetno tihi ali to je iz više razloga bilo prosto nemoguće. Prije svega zbog činjenice što sam ja u to vrijeme imao oko 130 kg žive vage a na sebi sam još k tome imao neku šuškavu trenirku. Kada smo ušli u patarsku klauzuru spoznali smo da moje šuljanje naliči šuljanju slona u staklani. Jedan je brat cijelo to vrijeme moga šuljanja proizvodio ono piskutavo "pšššš", "pšššššššššš". Tada je to skladno kretanje naličilo kretanju slona među redovima u kazalištu.

Već je tu započelo prepiranje i smijanje o tome tko je glasniji. Smijeh se u svima nama kulminirao i trpeći mjestimično se čulo prodiranje zraka kroz usnice kao onaj - paf..., - paf...

Sjećam se da smo ostavili darove ispred gvardijanske sobe i sobe našega odgojitelja. Kada smo došli do sobe našega duhovnika fra Amata, uvidjeli smo da iz te sobe dopiru zvuci pilane. Pater je toliko hrkao da sam pomislio kako bi se mogao udaviti hrčući. Jedan zvuk toga prodornoga hrkanja nama trojici je bio dovoljan da se pogledamo i da onaj već dobrano kulminirani smijeh svom silinom prodre iz nas. No to svakako nije prodrlo na uobičajen način sa onim «hahahahah» nego je prodro na onaj prigušeni pomalo evakuirajući način kroz usnice pa je to zvučalo jako glasno s onim svima vjerojatno poznatim ppprrrrrrrrrrrrrrrrrrrr... te se nastavio s trudničkim uzdisajima.

U tom periodu smijanja i ušutkavanja shvatili smo da se pod hitno moramo skloniti jer čusmo da netko otvara vrata od sobe. "Šuljajući" smo brzo otrčali na kor kako bismo se barem u crkvi smirili i nastavili dalje.

Smirivanje je tada bila nemoguća misija. Dogovorili smo se da brže idemo podijeliti ostatak te se vratimo u naš dio samostana. Podijelili smo sve darove svoj braći.
Vračajući se, svakako smo morali proći pored sobe hrčućega fratra. Kada smo ponovno ćuli tu hrčuću improvizaciju iz nas je izletjela bujica smijeha. Brže smo otrčali prema svome samostanskom krilu i zalupili vratima.

U smijehu čusmo kako netko otvara vrata te mi brzo pohitasmo u prvu sobu pored nas koja je na sreću bila krojačnica pa u njoj nikoga nismo mogli sresti. Svaki je od nas stavio neku krpu na svoja usta kako bio začepio taj prodorni smijeh.

Čuli smo da je netko hodao po hodniku i polu preplašeni čekali da prođe. Nakon nekog vremena ja se ustanem i  pomičući neku krpu s prozora na vratima škicnem ne bih li vidio ima li koga na hodniku. Pošto je netko od "stručnjaka" za interijer postavljao tu krpu ili jastučnicu na taj prozor, ta je ista krpetina ostala u mojim spretnim rukama. Prvo je otpao s čavlića jedan kraj a kada sam pokušao vratiti taj jedan kraj otpao je i drugi kraj. Cijelo to vrijeme krpene muke i agonije moja su braća umirala u smijehu, uživajući u mojoj nevolji.

Na kraju sam odustao od svakog pokušaja vraćanja krpe u mrklom mraku. Sjeo sam s braćom i čekao da prođe hodajuća opasnost. Nakon nekog vremena ugledamo kako prolazi ljudska silueta i sami u sebi uzdahnemo "uh" misleći da je ta osoba otišla iz našega dijela samostana. Samo što smo to pomislili ugledamo kako se ta silueta ponovno stvorila ispred naših vrata. Oblio nas je blagi znoj. Tada čusmo cviljenje kvake i lagano škripanje samih vrata. Vrata se otvoriše, svjetlo se upali a naš odgojitelj pogleda nas, nasmije se i kaže:

- Joj, dječaci vi ste malo zaigrani!

Na te riječi mi samo uzdignemo ramenima i nasmijemo se.

On tada nastavi:

- Da se niste toliko šuljali možda vas ne bih čuo. Osobito tebe Mate koji se inače krećeš, kao povjetarac, kao perce na laganom vjetru. No sada si se kretao kao uragan 15. stupnja opasnosti.

Mi smo se naravno smijali tim riječima i cijeloj toj akciji nikolinjskog darivanja.
Naš odgojitelj bezuspješno nas je pokušavao umiriti te nas je na kraju poslao u svoje sobe kako bismo nastavili spavati u  miru što i dolikuje redovnicima pa tako i nama.

U jutro na molitvi i kasnije na doručku svi su bili sretni a nas trojica polumrtvi i neispavani.

Na našu nesreću neki su primijetili ono što mi nismo niti slutili. Vidjeli su da je onim čokoladama davnih dana prošao rok upotrebe.

Gvardijan je veselo zaključio na doručku:

- Znate braćo! Ovu noć nam je u posjeti bio sveti Nikola. Bojim se da je već doista ostario i da slabo vidi jer nam je ostavio čokolade koje su napravljene kada je naš fra Bonaventura Duda bio dječak a to je doista bilo davno. Ali ipak opet mu hvala na trudu i izrazu ljubavi.

Nas trojica se tada pogledamo i zacrvenimo te tiho prozborimo - ups...

Ali glavno je da smo mi u duhu franjevaštva prije svega razveselili sebe tom akcijom. Zatim je poučno što smo istom akcijom siromašno sa onime što smo imali darivali drugu braću i na kraju tom akcijom razveselili svu braću.

(Nastavit će se...)

 

Da biste komentirali, prijavite se.