Velika radost bratskog života

Samostan nije mjesto tuge i svađe. On je mjesto radosti i mira. Samostan nije mjesto nerealnog života, nego mjesto realnosti i sklada. Samostan nije mjesto tamnica i zatvorenosti, već je mjesto prostranstava i slobode.
Autor: fra Mate Bašić Photo: facebook.com/fra3.bogoslovi četvrtak, 19. veljače 2015. u 16:59

Sjećam se dana kada sam našao na dvorištu rep od "sestre vjeverice" koja je vjerojatno bila žrtvovana za želudac "sestre mačke". Ja kao netko ne toliko gadljiv, istoga sam trena taj rep uzeo ne bih li možda od njega napravio sebi privjesak za ključeve.

Kada su neki od braće ugledali taj rep, palo nam je nešto na pamet. Budući da smo često znali smišljati neke spačke i šale, dogovorili smo se da ćemo smisliti nešto našem bratu zvonaru, koji je obavljao funkciju postulantskog zvonara i time nas sve zvonom pozivao na molitvu, obroke ili nastavu, kao i na sva ostala zajednička okupljanja. On je tu svoju funkciju nekada obavljao prerevno te se naše samostansko zvono koje se nalazilo u hodniku naše postulature znalo čuti do samog središnjeg samoborskog trga.

Dogovorili smo se da bismo mu mogli izvaditi klatno iz zvona odnosno onaj uteg na njihalu koji udara po unutarnjoj stjenci zvona i time proizvodi samu zvonjavu. Umjesto toga klatna u zvono smo objesili rep od vjeverice. To smo ponovno napravili kasno navečer kako nitko do ujutro ne bi vidio promijenjenu strukturu zvona. Naš je brat zvonar svako jutro u 6.55 pozivao zvonom na molitvu koja je počinjala u 7.00. Toga jutra većina nas se ranije ustala i čekala u našem dnevnom boravku zvonarev dolazak i njegovu silovitu zvonjavu. Bilo je vrijeme za oglašavanje zvona te je brat zvonar pohitao prema zvonu. Došao je do zvona i vidjevši da smo mi svi u našoj tzv. rekreaciji zaključio je kako nešto ne valja sa zvonom. Ugledavši rep od "sestre vjeverice" kako visi iz središta zvona, okrenuo se i otišao. Tada smo mi za njim viknuli:

-    Što ne zvoniš, rode?

A on nam odvrati pomalo ljutito:

-    Zvonite vi...

Na to smo mi prasnuli u smijeh i do molitve te za vrijeme molitve skoro pa neprimjetno  smijali se njegovoj reakciji i tuzi što ne može zvoniti.

Osim toga, jednoga sam dana pronašao u vrtu "brata ježa" i dogovorio se s braćom za specijalne akcije kako bismo mogli toga ježa navečer staviti u sobu u kojoj su spavali brat zvonar i brat vrtlar.

Tako sam navečer prije spavanja oko 22h donio "brata ježa" u njihovu sobu. Naravno, jež se odmah zavukao negdje ispod stola ili ormara te je čekao vrijeme gašenja svijetla i nastanka tišine kako bi mogao obavljati svoje noćne šetnje i avanture.

Mi smo svi zaspali, ali na njihovu žalost, a našu tadašnju radost, ta dvojica braće cijelu noć nisu spavali.

Kada su legli u krevet ubrzo ih je iz polusna trgnuo zvuk trčkaranja po sobi. Obojica su u strahu iskočila iz kreveta i upalila svijetlo. No nastao je problem što je u toj sekundi od straha i jež ponovno pobjegao pod nešto i potpuno se umirio kako ga ne bi otkrili. Tražeći po sobi mogli su samo zaključiti da vjerojatno obojica haluciniraju i ugasivši svjetlo pokušali su nastaviti spavati.

Nakon nekoga vremena kada je "brat jež" uvidio kako je opasnost prošla, poželio je ponovno istraživati po sobi ne bi li našao kakav zalogaj. Tako je ponovno počeo trčkarati po sobi, njušeći veoma glasno. To njuškanje je zvučalo na roktanje te je naravno ponovno prepalo braću i izbacilo ih iz njihovih postelja. Takvo se lijeganje pa ustajanje, trčkaranje pa skrivanje, oteglo do dugo u noć dok nisu otkrili o čemu se doista radi. Naravno, kako žive u starom samostanu mislili su da se radi o duhovima, o pokojnom bratu fra Bonaventuri Čuku o kojemu osobito kruže priče po samoborskom samostanu. Drugi dan mi je bilo malo žao jer sam vidio koliko su njih dvojica izmučeni i kolike podočnjake imaju, ali opet, bili su sretni prepričavajući događaje te noći svima nama.

Po ovim i još mnogim primjerima smo doista svi spoznali kolika je ljepota samostanskoga življenja. Koliko je prekrasno kao braća zajedno živjeti i u svemu se radovati, u svemu zahvaljivati Bogu. Doista, to je jedino plod molitve, plod ljubavi i plod Božjega blagoslova. Zato stvarno..


Gle, kako je dobro i kako je milo  
kao braća zajedno živjeti:
kao na glavi ulje dragocjeno
što slazi na bradu, bradu Aronovu,
što slazi na skute haljina njegovih;
kao rosa s Hermona
što slazi na brdo Sion.
Ondje Jahve daje svoj blagoslov
i život dovijeka.

( Ps 133, 1-3 )


Kada bi svi na svijetu živjeli onako kako se u samostanu živi, mislim da bi svima bilo bolje. Nije to možda neka idila ili nešto natprirodno, nego nešto popraćeno molitvom, razumijevanjem, bodrenjem…

Također je normalno savjetovati jedan drugoga ili opominjati, ali kada se to radi u Ime Kristovo, tada ta opomena postaje melem i zahvala.

Po ovim načinima međusobne komunikacije i podnošenja, samostanski način života doista predstavlja presliku i sličnost nebeskog života. Samostan nije mjesto tuge i svađe. On je mjesto radosti i mira. Samostan nije mjesto nerealnog života, nego mjesto realnosti i sklada. Samostan nije mjesto tamnica i zatvorenosti, već je mjesto prostranstava i slobode.
U samostanu među braćom može biti nesuglasica ili prepirki, ali se isto to u ozračju molitve pretvara u suglasje i bratski govor.

(Nastavit će se...)
 

Da biste komentirali, prijavite se.