„40 dana u 40 crkava“ - 38. dan

Isus koji nam se u otajstvu euharistije darovao nakon prve svete mise odlazi moliti kako bi u njemu prebivala Očeva volja. A ja? Koliko puta nakon pričesti odlutam već i prije nego što dođem do crkvenih vrata? I zaboravim kako, kada misa završi – misa počinje.
Autor: Velimir Ponoš Photo: Velimir Ponoš petak, 03. travnja 2015. u 08:35

38. dan – Zagrebačka katedrala, Kaptol

Četvrtak,  2.04.2015.

Četvrtak Večere Gospodnje, Veliki Četvrtak

Dan prije nego će podnijeti muku on uze kruh u svoje svete i časne ruke, podiže oči prema nebu k tebi Bogu, svome Svemogućem Ocu, riječima blagoslova dade tebi hvalu, razlomi kruh i dade svojim učenicima govoreći: „Uzmite i jedite od ovoga svi, ovo je moje tijelo koje će se za vas predati.“

Blagovati Tijelo Kristovo u Misi Večere Gospodnje, motriti obredno pranje nogu dvanaestorici apostola, dostojno je i pravedno po svim crkvama, ali na ovome putu - To treba biti Tu. U Majci svih zagrebačkih crkava, u zagrebačkoj katedrali.

Godine 1094. mađarski kralj Ladislav iz dinastije Arpadovića, nakon smrti posljednjeg Trpimirovića, pozivajući se na svoja zakonita prava, utemeljuje Zagrebačku biskupiju i podvrgava je metropoliji u Ostrogonu, tadašnjem glavnom gradu mađarskoga kraljevstva. Dokument o samom osnivanju biskupije nije sačuvan, dok se o prvome zagrebačkome biskupu Duhu, kao i o potvrdi da je biskupiju utemeljio sv. Ladislav, saznaje iz presude ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz godine 1134., najstarije sačuvane isprave koja spominje hrvatsku zemlju između Save i Drave i grad Zagreb.

Gradnja stolne crkve biskupije zagrebačke, vjerojatno je započela godine 1102., i njome je katedrala zamišljena u romaničko- gotičkom stilu, a gradnja, duga više od stotinu godina, završava prijelaznim romaničkim oblikom godine 1217. Te je godine, za biskupovanja biskupa Stjepana I., katedrala i posvećena. Godine 1242. Tatari, u namjeri da uhvate kralja ugarsko-hrvatskog Belu IV., provaljuju u grad i razaraju katedralu. Papin kapelan Timotej, postaje, po rukama pape Urbana IV., biskup zagrebački godine 1263. i počinje temeljitu obnovu katedrale u gotičkom stilu. Kroz iduća stoljeća nadogradnja se nastavlja gradnjom svodova, lađa, zvonika, pred najezdom Turaka utvrđuje se zidinama i kulama, a u 17. stoljeću katedrala dobija svoj masivni renesansni toranj. U istome stoljeću katedralu dva puta pustoši požar, te se ponovno obnavlja, da bi u 18. stoljeću gotička katedrala počela dobivati i svoj barokni namještaj, među kojega se ubraja i propovjedaonica, nadgrobne ploče, i čak 32 oltara.

Dana 15. prosinca 1852., Sveta stolica bulom potvrđuje uzvišenje Zagrebačke biskupije u nadbiskupiju, a prvi je nadbiskup dotadašnji biskup Juraj Haulik. Zagreb, godine 1880., razara potres i katedrala ponovno teško strada. Svodovi, oltari, podovi, klupe, zvonik, sve je valjalo obnoviti, a obnovu katedrale nakon potresa provodi arhitekt Herman Bolle, koji gradi i dva impresivna, visoka, vitka tornja. Tornjevi postaju simbol katedrale, rastućega grada Zagreba i države Hrvatske. Sjeverni je toranj visok 108,20 metara i za četiri je centimetra viši od nižeg, južnog.  Završetkom Bolleove obnove 1902., katedrala dobiva svoj današnji neogotički izgled.

Sadašnje orgulje zagrebačke katedrale potječu iz 1855. godine, vremenom su više puta restaurirane i ubrajaju se među deset najljepših i nakvalitetnijih orgulja svijeta. S Kaptola pet zvona odzvanja, a najmasivnije od njih mase je 5700 kilograma. U ovome veličanstvenom, Bogu posvećenom zdanju, pokapane su brojne znamenite osobe crkvenog i javnog života hrvatske povijesti. U grobnici su katedrale, biskupi i banovi, nadbiskupi i političari, a nad grobnicom iza glavnoga oltara sarkofag je sa zemnim ostacima blaženoga Alojzija Stepinca.

Prvostolnica, katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, poznatija kao zagrebačka katedrala, najveća je sakralna građevina Lijepe Naše. Njena je tlocrtna površina više od 3.000 kvadratnih metara, od čega je polovica namijenjena vjerničkom dijelu u kojemu se na jednom misnom slavlju može okupiti 5.000 vjernika. Toliko nas je na velike blagdane, toliko nas bude i na Stepinčevo, a toliko se vjernika okupilo i o proslavi 900 godina Zagrebačke nadbiskupije 1994. kada je svečanu svetu misu predvodio papa sv. Ivan Pavao II. koji se k Ocu preselio godine 2005., baš na današnji dan.

Mnoštvo se vjernika okupilo i večeras na Misi Večere Gospodnje, na Četvrtak u kojem je ustanovljen sakrament euharistije i sakrament svetoga reda. Najveći Četvrtak. Četvrtak u kojem Otac sve predade Sinu, Sinu koji zna da je od Boga izišao i da k Bogu ide. Sinu koji zna da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu. Isus skida i odlaže haljine, uzima ubrus i veže ga oko pasa. Isus, pravi Bog i pravi čovjek, i ove, posljednje večeri, opljenjuje samoga sebe preuzevši na sebe lik sluge. Bog postaje čovjek, najmanji čovjek, sluga, saginje se, pere učenicima noge i briše ih jedinim što u tom trenutku ima: ubrusom kojim je opasan. Svemoć izabire nemoć, kako bi nas Pročistila, Prosvijetlila i Sjedinila. Kroz služenje najvećih najmanjima, kroz ljubav i sebedarje. „Razumijete li što sam vam učinio?“ – pita Isus apostole. Razumijemo li? To je On učinio nama: „Primjer nam je dao da i mi činimo kao što On nama učini.“(Iv 13,15)
Krist Isus, Bogu Ocu zahvalan je uvijek. I onda, kada lomeći kruh lomi samoga sebe, kada se lomljenjem kruha svaki put raspinje i nama daje. I onda kada sklapa novi i vječni savez u kaležu svoje krvi koja se za nas prolijeva. Zahvalan i kad u Getsemanskom vrtu moli Oca ako je moguće da ga mimoiđe taj čas, da otkloni taj kalež, ali ne njegova, nego Očeva volja neka bude!
Strašna borba na Maslinskoj gori, borba božanske i čovječje naravi, borba volje za vječnost i volje za trenutak, borba snage i slabosti. Čitavo je tijelo i duša, čitavo su srce i um u potresu, u najstrašnijoj ikad vođenoj bitki, u borbi Boga i ega. Sukob toliko snažan da ruši tijelo na zemlju, vrtlog u kojemu se krvavim znojem rascjepa čitavo biće. Slomljen kao što je maločas u kruhu prelomljen, slobodan da odbije i slobodan da prihvati. U smrtnoj borbi žarče moli, a Bog ga, u liku anđela s neba, hrabri, jer Bog je s nama, Otac je uvijek s nama i Sin donosi odluku: „Da. Oče!“. Tu, u vrtu Getsemanskom, slama napast, i izlazeći iz Getsemanija, pozaspalim apostolima veli: „Gotovo je!“ (Mk 14, 41). Tu, prihvati dati život za Život.

Isus koji nam se u otajstvu euharistije darovao nakon prve svete mise odlazi moliti kako bi u njemu prebivala Očeva volja. A ja? Koliko puta nakon pričesti odlutam već i prije nego što dođem do crkvenih vrata? I zaboravim kako, kada misa završi – misa počinje.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.