„40 dana u 40 crkava“ - 40. dan

Grob Isusa Krista, u Tišini Velike Subote posjećujem u temeljnoj franjevačkoj crkvi, crkvi sv. Franje Asiškoga na Kaptolu.
Autor: Velimir Ponoš Photo: Velimir Ponoš subota, 04. travnja 2015. u 10:42

40. dan – Crkva sv. Franje Asiškog, Kaptol 9, Kaptol

Subota,  4.04.2015.

Velika Subota
    
Sveti grob, grob u kojega je položeno mrtvo tijelo Isusa Krista nalazi se u Bazilici Svetoga groba koju je polovinom četvrtoga stoljeća dao izgraditi rimski car Konstantin I Veliki, isti onaj koji je Milanskim ediktom ozakonio ispovijedanje kršćanske vjere i prvi rimski car koji se krstio. Izgrađena na mjestu gdje se nalazilo brdo Kalvarije Gospodnje, na mjestu gdje je Raspeti raspet, u bazilici je uz pet završnih postaja Križnoga puta i mala kapelica u koju odjednom može ući najviše osam osoba. U toj je kapelici kamen, a preko kamena prebačena izvezena crvena marama – Isusov grob. Božje počivalište i mjesto Njegova Uskrsnuća. Za mnoge kršćane ovo je najsvetije mjesto na svijetu, a pravo na njeno korištenje imaju grčki i armenski pravoslavci, sirijska i etiopska crkva, kopti, dok u ime Katoličke crkve bazilikom upravljaju franjevci Franjevačke kustodije Svete Zemlje. Kako u Jeruzalemu, tako i u Zagrebu, zato završnu postaju ovoga hodočasničkog puta, grob Isusa Krista, u Tišini Velike Subote posjećujem u temeljnoj franjevačkoj crkvi, crkvi sv. Franje Asiškoga na Kaptolu.

Jedna od predaja navodi kako je sveti Franjo na svome povratku iz Sirije u Italiju boravio i u Zagrebu u stanu Katarine Galović. Za stan se kaže kako se nalazio na mjestu na kojemu je danas kapela posvećena svecu, a spominje se kako je na molbu udovice u Zagreb poslao dvojicu svoje braće kojima ona poklanja posjed na kojemu nastaje današnja crkva i samostan. Izgradnja, izvorno gotičke crkve sv. Franje, zadire u 13. stoljeće dok je barokizacija crkve provedena nakon što je prvotna stradala u požaru početkom 17. stoljeća. Neogotički stil crkve pojavljuje se nakon potresa koji pogađa Zagreb 1880., a kao i zagrebačku katedralu i crkvu sv. Marka, i crkvu sv. Franje obnavlja graditelj Herman Bolle koji gradi i današnji crkveni toranj. Novouređenu crkvu blagoslovio je, 5. srpnja 1902., nadbiskup zagrebački Juraj Posilović. Crkvi pripadajući samostan sa sjemeništem je, uz zagrebačku katedralu i biskupske dvore, među najstarijim i najznačajnijim objektima crkve u Hrvata.

Od svih riječi Božjih koje je koristio sluga Božji, sv. Franjo Asiški, jedna je za njega osobito karakteristična – brat. Svetac je brata vidio u svima i u svemu, svaki mu je čovjek brat ili sestra, svako stvorenje, svaka pojava ili događaj i sve stvoreno. Bratom naziva i Sunce i vuka, i magarca i čovjeka, a svojedobno ga brat vjetar otpuhuje s talijanske obale na dalmatinsku kada prvi put pohodi naše krajeve. S braćom je osnovao Red Manje braće, kasnije osniva i drugi, ženski red – klarise, kao i treći, za svjetovne franjevce. „Krist, trajni lik Božji postade ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik“ (Fil 2,7), dok asiški siromašak postade Kristu sličan, obličjem Bogu nalik, jer sveti je Franjo sa svojih pet zadobivenih rana jednakih Kristovima, prvi crkveno priznati stigmatik. Franjo vidljivo postade Drugi Krist kako bi svatko od nas postao – Drugi Krist.

„Cijeli je svijet moj samostan!“ – odzvanjaju mi riječi brata Franje dok s Kaptola promatram grad i sve postaje ovoga hodočasničkog puta. Sve crkve i sve predjele. Svih četrdeset. Od Retkovca na istoku, do Stenjevca na zapadu. Od Šestina podno Sljemena, do Dugava južno od Save. Okomito i vodoravno - u znaku križa. 40 dana u 40 crkava. Više ništa nije isto. Od postaje do postaje križni je put postajao svijest križa. Svijest koja razabire kako križ svojim obličjem i značenjem potvrđuje vjerske istine i doktrine. Križ svojim visom vodi u raj, svojim podnožjem silazi nad pakao, a horizontalom prolazi čistilište. Svijest koja i dalje vidi Raspetog sve dok se pred očima Uskrslog ne ostvari Punina Ljubavi. I  svijest koja me suočava s Istinom kako, ili tu Puninu Ljubavi gradim, ili raspinjem Sina Božjeg.

Neka mi se oprosti ako tijekom ovoga 40-dnevnog hodočašća negdje zalutah, ako nekom riječju ili korakom učinih nešto neravno ili hrapavo. Neka se poravna i izgladi. Neka mi se oprosti što sam iznio i mnogo osobnih suočavanja, promišljanja, preispitivanja i doživljaja, pa tako i ovaj završni uvid. Uvid u kojem sam kao najveću napast, najlukaviju zamku i najdublju opačinu prepoznao uvijek prisutnu mogućnost o zamjeni cilja i sredstva. Bog je cilj, jedini cilj, i vrlo je malo potrebno kako bi se skliznulo u provaliju u kojoj se od Njega pravi sredstvo radi ostvarenja nekoga drugog cilja. Krist je na uskom putu. I jedinom. Uskrišen jest kako bi se po Njemu uskrisili.

U svjetlu proslave Uskrsnuća Gospodinova,
Blagoslovio nas, sačuvao i uskrsnuo Svemogući Bog:
Otac, Sin i Duh Sveti.

Amen
 

Da biste komentirali, prijavite se.