Adventske meditacije: "Budimo djeca, a ne derišta"

Dragi čitatelji i posjetitelji Laudata, ovoga došašća u suradnji s mladim hrvatskim dominikancima svakoga dana Vam donosimo razmatranje utemeljeno na misnim čitanjima dana! Osluškujmo zajedno Božju riječ i pripremimo se za Božji dolazak. Danas nam piše fr. Ivan Marija Tomić OP.
Autor: Laudato/Tragom istine petak, 12. prosinca 2014. u 10:06

Iz 48,17-19; Ps 1-4.6; Mt 11,16-19

„O, da si pazio na zapovjedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila...“ kaže u prvom čitanju Gospodin na usta proroka Izaije. Gospodin se ovdje obraća svom narodu poput  majke ili oca koji se obraćaju svojem odmetnutom i divljem sinu. Kao da kaže – „Sine moj, sve sam ti dao, žrtvovao sam se za tebe, trudio se i mučio, pravim te putem usmjeravao, a pogledaj u kakvo si se stanje doveo?!“...

Čini se kao da više niti Bog ne zna što bi. I sad stoji, gleda i kuka za izgubljenom srećom svoga djeteta. A toliko je toga dao da bi tom djetetu bilo najbolje.  

Čitajući ili slušajući ove riječi, čovjeku jedino može doći do toga da se sažali i nad Izraelom i nad samim Bogom. Dođe nam da zaplačemo nad neuzvraćenom ljubavlju, nad nezahvalnošću i pogotovo nad propašću u koju je sam svojeglavo i oholo srnuo Božji narod. Božji narod – a to smo svi mi.

Dođe nam da se zapitamo – „Zar smo stvarno toliko nesvjesni dubine Božje ljubavi i sreće koju nam On nudi, dok mi svojeglavo srljamo u propast?“

Jer, zar smo stvarno „pljeva koju vjetar raznosi“, kako to kaže današnji psalam za one opake koji ne slijede Zakona Gospodnjeg i o njemu ne misle dan i noć? Zar su nam, uistinu bitniji savjeti opakih, i putovi grješnički? Zar nam je doista tako milo sjediti u zboru podrugljivaca dok ne vidimo da sami sebi porugu pjevamo?

O tome nam danas progovara i Isus. On nas uspoređuje s razmaženom djecom, s običnim razmaženim derištima, koji više u svojoj obijesti ne žele ni tugovati niti pjevati, kojima je svaka igra omrznula jer su sami sebe nadigrali. I stoga, taj njegov naraštaj, taj naš naraštaj, više nema razumijevanja niti za ivanovsku opomenu da prijeti skori sud, niti za Isusov poziv na Gozbu ljubavi.

Mi smo se toliko uzobijestili da smo i samu Božju riječ prezreli, nazivajući je đavolskom obmanom, a Onoga koji je poslan želimo izrugati i ismijati. I tako, u svojoj obijesti ne vidimo da nam prolazi posljednja mogućnost za istinsku sreću, i da će uskoro i Isus nad nama, kao nekad nad Jeruzalemom, zaplakati.

Obratimo se, stoga, dok je vrijeme. Budimo djeca, a ne derišta. Otac nas s ljubavlju čeka. Krenimo mu u susret.

Da biste komentirali, prijavite se.