Adventske meditacije: "Hvalospjev Marijin"

Dragi čitatelji i posjetitelji Laudata, ovoga došašća u suradnji s mladim hrvatskim dominikancima svakoga dana Vam donosimo razmatranje utemeljeno na misnim čitanjima dana! Osluškujmo zajedno Božju riječ i pripremimo se za Božji dolazak. Danas nam piše fr. Josip Bernard Knez OP.
Autor: Laudato/Tragom istine ponedjeljak, 22. prosinca 2014. u 08:48

1Sam 1,24-28; Otp. pj.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 1,46-56

Kroz Marijin hvalospjev se provlači jedna misao i jedan osjećaj. Osjećaj Boga koji se u potpunosti proslavlja kroz svoju službenicu, odnosno kroz njezinu neznatnost kako to Marija u svom hvalospjevu naglašava. Da to bude moguće da bi se Bog mogao toliko proslaviti kroz svoju službenicu, ona se morala sama odlikovati velikim krepostima, o kojima nas Marija  želi podučiti i dati ih: „Velika mi djela učini Svesilni.“ Marija kao majka Isusova je već bila obdarena milosnim krepostima što prvi puta vidimo u pozdravu arkanđela Gabrijela: „Zdravo Marijo, milosti puna.“

Marija kao i onda što je imala ulogu donijeti Spasitelja na svijet, ima i danas do konca vremena. Njezina glavna uloga je donijeti Isusa u naša srca, roditi ga u našim srcima. A da bi rasli u Isusu i njegovoj prisutnosti potrebna nam je Božja milost. Jedna od uvjetnih milosti koje nam često puta koče put i jedna vrsta prepreke je poniznost. Marija je savršen primjer poniznosti, ona ju je po Božjem nadahnuću utjelovila, učinila je živom.

U današnjem vremenu pojam poniznosti je često puta neprihvaćen, izrugivan. Često puta je prvotna reakcija da on izaziva određenu vrstu težine, ulaganje napora k postizanju određene kreposti koja je često puta kontradiktorna našem ja. Da Marija nije pristala na riječ Božju i krenula je vršiti, u njoj se ne bi mogla nastaniti istinska poniznost. A poniznost se rađa iz poslušnosti. Dok poslušnost možemo imati, samo ako smo svjesni svoje malenosti: „što pogleda na neznatnost službenice svoje.“

Sveti Bernard iz Clairvauxa naglašava da istinska poniznost dolazi iz poznavanja samoga sebe. Samo iz poniznosti se rađa istinska spoznaja istine. Mi kao ljudi možemo razumski  (razum kao dar od Boga)  dolaziti do nekih zaključaka koji su nam dostupni, ali kad naš razum skupi dovoljno argumenata da ta saznanja pretočimo u sebe, svoju dušu, oni su nemogući bez istinske  poniznosti. Jer poniznosti prethodi poslušnost, a poslušnosti poznavanje svojega ja.

U Marijinom hvalospjevu vidimo odraz Božje snage: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene, silne zbaci s prijestolja.“

Svatko od nas je i oholica i umišljen, često puta sve dobro što nam dolazi znamo pripisivati samima sebi. Ponekad nam je teško sići sa svoga trona na kojem ponosno sjedimo i dati hvalu Bogu (ne vanjsku nego u našim srcima). Božju snagu najbolje možemo vizualno i osjetno predočiti kroz prirodu: snaga uragana, potresa, valova, vjetra. To su okolnosti na koje često ne možemo utjecati i nalaze se izvan naše zone odlučivanja. Međutim u hvalospjevu Marija govori o jednoj drugoj snazi koja se događa u ljudskim srcima (u ljudskim srcima je dana određena sloboda, sloboda očitovanja ljudske volje). Važniji ste mi od vrapca na grani, važniji smo mu i od mora i valova i vjetra. Da je htio, Bog nas je mogao učiniti sebi podložnima i upravljati nama ali on nas toliko ljubi da želi da mu na ljubav odgovorimo u slobodi. Kad mu kažemo svoje DA poput Marije, tu nastupa Bog i čini ona svoja velika djela koja se tiču naših najdubljih dijelova (duh i duša) i radi sve novo, čini djela velika.

Da biste komentirali, prijavite se.