Adventske meditacije: "Nazirej Božji"

Dragi čitatelji i posjetitelji Laudata, ovoga došašća u suradnji s mladim hrvatskim dominikancima svakoga dana Vam donosimo razmatranje utemeljeno na misnim čitanjima dana! Osluškujmo zajedno Božju riječ i pripremimo se za Božji dolazak. Danas nam piše fr. Lovro Krželj OP.
Autor: Laudato/Tragom istine petak, 19. prosinca 2014. u 09:08

U današnjim čitanjima čuli smo tekstove o Samsonu i Ivanu Krstitelju. Iako stoljeća stoje između njihovih životnih vjekova, ipak postoji nešto što ih veže. Obojica su bili nazireji Božji. Ali što uopće znači taj pojam? Nazirej se prvi put javlja u Bibliji u Knjizi Brojeva, u broju šest. Na tom se mjestu opisuje obred nazirejstva tj. obred potpunog posvećivanju Bogu. Ne može se u cijelosti usporediti s obredom redovničkog polaganja zavjeta za cijeli život – to jest obećanje predanosti, ali samo dok se ne izvrši ono je Bog zatražio od njih. O takvoj posvećenosti cijelog čovjekovog bića govori ovaj citat: „...neka se suzdržava od vina i svakoga opojnog pića. Neka ne pije ni ukiseljena vina niti ukiseljena opojnog pića; a niti kakva soka od grožđa neka ne pije; neka ne jede grožđa, ni svježa ni suha. Sve vrijeme svoga nazirejata ne smije jesti ništa što rađa lozov trs – od zelena grožđa do komine.

Sve dok traje njegov nazirejski zavjet, neka britva ne prelazi preko njegove glave; dok se ne navrši vrijeme što ga je Jahvi zavjetovao, neka bude posvećen i pusti kose da mu slobodno rastu na glavi. Za sve vrijeme svoga zavjeta Jahvi neka se ne primiče nikakvu mrtvacu. Neka se ne onečišćuje ni zbog svoga oca, ni zbog svoje majke, svoga brata ili svoje sestre ako bi umrli, jer na svojoj glavi nosi posvećenje svoga Boga. Sve vrijeme svoga nazirejata on je posvećen Jahvi.“ (Br 6, 3-6)

I Samson i Ivan Krstitelj su čudesno najavljeni od anđela Jahvina, od „utrobe materine“ su posvećeni Bogu. Pa iako je u Knjizi Brojeva zapisano da je zavjet nazirejstva privremen, njihova posvećenost nadilazi čak i vlastiti život – Samson je umro za svoj narod u borbi protiv Filistejaca, a kralj Herod je Ivanu Krstitelju odrubio glavu. Obojica se potpuno sigurno predaju u Božje ruke, slijede Njegove zakone do smrti. Upravo takvim načinom života, primjer su svima nama.

Zašto i mi ovog Božića ne „poravnamo“ putove svog srca i života pred Onim koji nam se daje neprestano, iz dana u dan tražeći mrvice našega vremena?  Na svakom koraku u gradu mame nas izlozima kao da nam poručuju: „Uđi, uđi, molim te, moraš me imati, moraš me kupiti da bi bio potpun“, ali mi kršćani znamo i možemo prozreti današnji svijet pun lažnih ideala i „malih bogova“ materijalnosti.

Zašto ovog Božića mi ne bismo otvorili vrata svog srca jednom „velikom Bogu“? Možda u tom mirnom duhu štalice, siromaštva, skromnosti, poniznosti i tišine pronađemo ono što smo toliko puta pokušavali pronaći u bliještećim svjetlima, bogatim dekoracijama i mnogim darovima. Možda u tome pronađemo taj komadić slagalice koji čini naš život potpunim i smislenim. Ali pri tome i sami moramo postati nazireji – Bogu dopustiti da nas vodi, prepuštajući se Njegovim željama. Upravo je Božić pravo vrijeme da položimo taj zavjet.

Da biste komentirali, prijavite se.