Adventske meditacije: "Razmišljanje o liturgiji riječi 23.12."

Dragi čitatelji i posjetitelji Laudata, ovoga došašća u suradnji s mladim hrvatskim dominikancima svakoga dana Vam donosimo razmatranje utemeljeno na misnim čitanjima dana! Osluškujmo zajedno Božju riječ i pripremimo se za Božji dolazak. Danas nam piše fr. Josip Cota OP.
Autor: Laudato/Tragom istine ponedjeljak, 22. prosinca 2014. u 22:19

Povijest spasenja postupno je rasla od stvaranja svijeta pa sve do njezina vrhunca u Isusu Kristu. To vrijeme obilježeno je mnogim Božjim zahvatima u ljudski život koji proizlaze iz njegove brižnosti prema čovjeku. Ipak, sve su to privremeni pokušaji obraćanja izabranog naroda obilježeni obećanjima koja su usmjerena na ovozemaljsko i savezima koji očito nisu imali osobinu da vrijede trajno. Zato bi se čitav taj period mogao shvaćati kao vrijeme tame u kojemu se iščekuje konačno, nepobjedivo i neugasivo svjetlo obećano od samog Boga.

U liturgijskom vremenu došašća kao da istinski doživljavamo takvo vrijeme. Iščekujući dolazak Sina Božjega koji će spasiti svoj narod, kao da se poistovjećujemo i suosjećamo s ljudima svih prijašnjih doba koji su živjeli u tmini i sjeni smrtnoj, u mraku neznanja. To najbolje izražavaju riječi adventske pjesme: „Padaj s neba, roso sveta, padaj s rajske visine – vapijahu starog svijeta duše čiste, pravedne.“ Običaj slavljenja misa zornica kao da pojačava iskustvo vremena tame jer u vrijeme kada se okupljamo na zornice još uvijek nema danjeg svjetla, nego vlada mrkla tmina noći.

Rođenje Ivana Krstitelja o kojemu smo slušali u današnjoj liturgiji riječi odiše biblijskom starinom. Mnogo je starozavjetnih aluzija kojima evanđelist Luka nastoji opisati njegovo rođenje. Zaharija i Elizabeta sliče Abrahamu i Sari iz Knjige Postanka. Oba para su u Bibliji ovako opisana: „Nisu imali djeteta jer je Elizabeta/Sara bila nerotkinja, a k tome oboje bijahu u poodmakloj dobi.“ Međutim, Bog se pokazuje kao onaj koji svoju moć može provesti baš u ljudskoj nemoći jer Bogu ništa nije nemoguće, a milosrđu njegovu nema granica.

Zatim, osmoga dana nakon rođenja Ivan je bio obrezan baš kao i Izak, a to je znak saveza između Boga i Abrahama. Nadalje, Ivan nije pio vina ni opojna pića što znači da je nazirej Božji, sličan Samsonu i levitskim svećenicima kojima je to bio uvjet za vršenje kulta. I kada na kraju uzmemo u obzir da je Ivan prorok Ilijinog tipa, možemo zaključiti da je on najautentičniji primjer vjernika Starog zavjeta.

U Ivanu Krstitelju kao da su objedinjene sve starozavjetne vrednote, a baš to treba imati čovjek koji je spajajuća razdjelnica Starog i Novog zavjeta i koji je najbliži ovom novom svjetlu koje će zasjati za koji dan. Dok ne dođe On - iščekivanje naroda, još uvijek vlada pustinja tmine i noći. Ali se u toj pustinji ipak već sada čuje glas proročke intonacije koji razbija njezin očaj podižući u palima nadu: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze jer On dolazi! Bdijte jer blizu je već Gospodin, dođite, poklonimo se!“

Da biste komentirali, prijavite se.