'Blago očima koje gledaju što vi gledate!'

Mi ne vidimo Isusa onako kako su ga vidjeli učenici i ljudi njegova doba, ali ga osjećamo u sakramentima i gledamo ga očima vjere, očima malenoga čovjeka kojemu treba Drugi…
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: Elvir Tabaković/Laudato utorak, 03. prosinca 2019. u 09:52

I. tjedan došašća – utorak
  
Iz Evanđelja po Luki (Lk 10, 21-24)
 
 
U ono vrijeme: Isus uskliknu u Duhu Svetom: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.«
 
Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: »Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!«
 
Isusovi učenici su doista bili povlašteni što su živjeli u toj punini vremena kad je Sin Božji uzeo tijelo čovjeka i postao nama sličan. Kroz tolika je stoljeća Bog govorio po prorocima, obznanjivao kraljevima i narodima svoju riječ, a evo u njihovo vrijeme se konačno ispunila ta riječ. Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.
 
I umjesto da se mudri, bogati, kraljevi i velikaši zemlje osvjedoče o taj događaj, oni ostaju sa strane i izmiče im to pred očima. Kako i sam Isus kaže, Otac je to objavio malenima. A znamo da su maleni oni koji trebaju pomoć drugih. Oni koji trebaju drugoga da ih vodi, da ih usmjeri na njihovu putu. Tako na primjer dijete treba roditelje kako bi njihovom brigom rastao i jačao, te se naposljetku i razvio u odraslu osobu koja može brinuti sama o sebi. Tako primjećujemo kako maleni uvijek trebaju nekoga kako bi stali na svoje noge, kako bi se uspravili i zakoračili u život.
 
Mudri i umni, svećenici i velikaši odbijaju Isusovu riječ i naviještaj koji on donosi. Oni ne žele da njih podučava netko drugi, pogotovo ne sin neukog tesara. Oni gledaju ljudskim očima, ne uzdaju se u Božju promisao i svemoć. Oni su takoreći sebe onesposobili za taj navještaj i objavu Oca. Onesposobili su se jer su mislili da su oni savršeno dobro izračunali odakle treba doći Mesija i kako bi trebao izgledati, kako se ponašati i što sve ne. Njihova proračunatost nije u obzir uzela i Božju neovisnost o ljudskoj misli, volji i želji.
 
Zato nas Isus poziva da postanemo maleni. Da postanemo oni koji se ne će uzdati samo u svoju pamet i u svoju snagu. Nego da se priznamo malenima, onima kojima treba pomoć Drugoga, Božja pomoć. Takvima Isus dolazi i uči ih putu svojemu. On im obznanjuje Božje ime i od njih malenih čini djecu Božju, one koji su svim bićem usmjereni na Boga i otvoreni njegovom spasiteljskom naumu s ljudima.
 
Tako smo i mi pozvani u ovome vremenu došašća učiniti sebe malenima, potrebnima Božje blizine i Božjega vodstva. Neka nas kroz ove dane vodi Božja riječ. Slušajmo Krista kako nam govori na euharistijskim slavljima koje, vjerujem, pohađamo svakodnevno ovih dana. Neka ti dani ne budu rast u našoj volji i želji za odricanjem pa da tako postanemo u svojim očima veliki jer se možemo kontrolirati i postiti ili si uskratiti neku dragu stvar.
 
Neka nam ovi dani budu dani u kojima ćemo se sve više smanjivati, ali po Božjoj volji, ne po svojoj, kako bismo tako postali oni maleni kojima se objavljuje Božja riječ. Riječ koja mijenja i podiže čovjeka te ga postavlja na ono mjesto na kojem treba biti.
 
Mi ne vidimo Isusa onako kako su ga vidjeli učenici i ljudi njegova doba, ali ga osjećamo u sakramentima i gledamo ga očima vjere, očima malenoga čovjeka kojemu treba Drugi, kojemu treba Bog kako bi ga vratio u njegovo prvotno stanje, stanje združenosti s Bogom. Učimo se tome putu kroz ovo vrijeme priprave.





 

Da biste komentirali, prijavite se.