Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! (Lk 1, 39-45)

Učimo dakle od Marije. Nemojmo da nam ova čitanja budu samo lijepi književni izričaji i prikladne priče za djecu. Stavimo evanđelje kao mjeru po kojoj ćemo živjeti. Neka Božja riječ i naše živote preobrazi kako bismo u skorom susretu s Njim osjetili svu radost i ljepotu koju je osjetila i Elizabeta.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com srijeda, 21. prosinca 2016. u 11:54

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

'Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!'


Anđeo Gabriel, ohrabrujući Mariju i govoreći joj o Elizabetinoj trudnoći u poodmakloj dobi, u srce joj stavlja i poziv na susret. Susret je to o kojem smo čuli u upravo pročitanom evanđelju. Susret dviju majki.
 
Zanimljivo je kako Marija po začeću ne ostaje u kući, nego ide drugome, kako kaže Luka: »usta i pohiti u Gorje«. Ako ćemo sagledati i cijelo evanđelje, primijetit ćemo mnogo glagola i drugih oblika koji označavaju ushićenost, pokretljivost i radost zbog toga susreta. Možemo uočiti kako i Marija, koja u sebi nosi Isusa, sada ide drugome, nosi i drugome radost zbog Spasitelja. Ona je ovdje prikazana kao uzor vjere. Za razliku od Zaharije koji je u svojoj nevjeri zanijemio i tako ostao tih i, u jednu ruku, uskraćen u iščekivanju rođenja svojega sina, Marija zbog svoje vjere dobiva novu snagu i radost te tako širi tu radosnu vijest i drugima.

Tako Marija ulazi u Zaharijinu kuću i taj »dom šutnje« pretvara u »dom susreta« i »dom ushićenja«. Susret s Marijom donosi pokretljivost te tako Elizabeta razbija šutnju poklikom radosti zbog neočekivana susreta. Elizabeta jasno govori zbog čega je ta radost kad prepoznaje u Mariji prisutnoga Gospodina. I ona i Ivan u njezinoj utrobi svjedoče za Gospodina. Možemo reći kako je ovdje Ivan i Elizabetin preteča jer je ona upravo po Ivanovoj zaigranosti u njezinoj utrobi i po djelovanju Duha Svetoga prepoznala u Mariji majku svoga Gospodina. Tako Ivan i u utrobi svjedoči za Isusa kao za »onoga koji ima doći«.

Iz ovog susreta možemo svi naučiti što znači vjerovati i kako se ta vjera u životu svjedoči. Marija nam je dala taj primjer – da je svatko tko u sebe primi Gospodina pozvan i drugima nositi tu radost, a ne zadržavati ju samo za sebe. Tu vidimo kako smo u svome vjerovanju upućeni na druge te kako je potrebno izgrađivati zajedništvo u vjeri. I samo se tako može roditi istinska radost u susretu s drugima – ako je u našoj blizini Bog.

A tamo gdje je Bog, tu nastaje blagoslivljanje, a nema mjesta ogovaranju, klevetanju i pretvaranju. Tamo gdje je Bog zaista prisutan, tu nema laži. Tu stoluje istina i po toj se istini gledaju i drugi ljudi.

Učimo dakle od Marije. Nemojmo da nam ova čitanja budu samo lijepi književni izričaji i prikladne priče za djecu. Stavimo evanđelje kao mjeru po kojoj ćemo živjeti. Neka Božja riječ i naše živote preobrazi kako bismo u skorom susretu s njim osjetili svu radost i ljepotu koju je osjetila i Elizabeta.

Neka ove godine o svetkovini Utjelovljenja Gospodin i naš dom pretvori u »dom radosti« kao što je to nekoć učinio u domu Zaharijinu.



Da biste komentirali, prijavite se.