Bog donosi spasenje ljudima i ono je konkretno

Pokrenuti se iz svoje tromosti i krenuti tim putem spasenja. Pa i došašće u svojoj dinamici, iako je vrijeme čekanje, vrijeme je hoda.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com petak, 09. prosinca 2016. u 10:05

Iz Evanđelja po Mateju 11, 16-19

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu:

»Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: 'Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.'

Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: 'Đavla ima.'

Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: 'Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!'

Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«


Isus je svjestan stanja u kojem se nalazi narod koji ga sluša i koji dolazi k njemu. Oni zapravo ne znaju što žele. Zato im Isus i govori u ovoj prispodobi: »Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.«

Njima je Ivan Krstitelj svojom pojavom bio malo previše isposnik. Nije jeo po gozbama niti se družio s uvaženim ljudima. Propovijedao je i krštavao ljude, pozivao ih na obraćanje. Hranio se skakavcima i bio je obučen u jadno odijelo. Sve im je to bilo malo previše. Zato im je i Ivan Krstitelj donekle smetao i nisu se mogli nikako vođe u narodu i svećenici odlučiti oko njega. S jedne strane zbog naroda koji je išao k njemu i volio njegove propovijedi. S druge strane zbog samih sebe, jer nisu znali što to oni zapravo žele. Kod Ivana im je smetala taj njegov isposnički i pomalo od ljudi udaljen način života. Tada su njega prezreli i očekivali nekoga tko će za razliku od njega sjesti za stol s ljudima, jesti i piti, biti, da tako kažemo, u jednu ruku 'normalan'.

I eto dođe Isus, bio je po njihovim sudovima 'normalan', jeo je i pio, družio se s ljudima, sve ono što su oni htjeli vidjeti kod Ivana Krstitelja, a sada kad to vide kod Isusa, sada njega proglašavaju izjelicom i vinopijom, prijateljem carinika i grješnika. Još jednom se očituje da oni zapravo ne znaju što žele. Tako oni sjede na trgovima i zbunjeni gledaju, slušaju, čekaju, ali ne kreću, nego sjede i osuđuju druge. Zato su i u Isusu vidjeli prijetnju i na kraju ga doveli i do smrtne osude. Jer ni sami nisu znali što zapravo žele.

Isus nas današnjom prispodobom upozorava da ne budemo takvi. Da ne budemo smotani pa da ne znamo što želimo. Možemo tako potratiti cijelo vrijeme došašća, pa i više od toga, i korizmeno vrijeme i mnoge duhovne obnove i vježbe i što sve ne, a da opet ostanemo sjedeći na trgovima ne znajući što zapravo želimo od života, što zapravo želimo od Boga.

Bog donosi spasenje ljudima i ono je konkretno, vidljivo i opipljivo došlo u osobi Isusa iz Nazareta, koji je utjelovljeni Sin Božji. Po njemu nam je Bog pokazao put spasenja i po njemu nas uvodi u zajedništvo nebeskoga života. Prema tome događaju i prema Bogu ne smijemo biti nezainteresirani ili kao da ne znamo što bismo s tim. Vjera nije neki kulturni dodatak, neki ukras naroda ili zajednice. Vjera mora biti živa. Živa upravo u tom traženju i htjenju, u nalaženju i živoj zauzetosti za vlastitim spasenjem i za spasenjem svih ljudi. Tome nas uči Isus.

Pokrenuti se iz svoje tromosti i krenuti tim putem spasenja. Pa i došašće u svojoj dinamici, iako je vrijeme čekanje, vrijeme je hoda. Hoda nas ljudi u susret Gospodinu po našim životima i po našim djelima, ali i hoda Boga koji susreće svoj narod, one koji ga žele susresti.

Budimo stoga oni koji će u svome životu znati što žele. Koji će živo i srčano vjerovati svim bićem. Kojima vjera ne će biti neka sporedna stvar i neki ukras, nego temeljni pokretač cijeloga života.

 

Da biste komentirali, prijavite se.