Dva slijepca vjerujući u Gospodina ozdravljaju

Iako nismo slijepi, nismo gluhi ili nam nije potrebno neko fizičko ozdravljenje, potrebno nam je ozdravljenje duha kako bismo sebe oslobodili svih preprjeka koje nam priječe jasniji pogled na život, jasniji pogled na Boga i osluškivanje njegove volje.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com subota, 03. prosinca 2016. u 07:28

Iz Evanđelja po Mateju (Mt 9, 27-31)
 
U ono vrijeme: Kad je Isus odlazio, pođu za njim dva slijepca vičući: »Smiluj nam se, Sine Davidov!« A kad uđe u kuću, pristupe mu slijepci. Isus im kaže: »Vjerujete li da mogu to učiniti?« Kažu mu: »Da, Gospodine!« Tada se dotače njihovih očiju govoreći: »Neka vam bude po vašoj vjeri.« I otvoriše im se oči. A Isus im poprijeti: »Pazite da nitko ne dozna!« Ali oni, izišavši, razniješe glas o njemu po svem onom kraju.
 
 
Već je prorok Izaija najavljivao kako će u onaj dan Gospodnjeg pohoda gluhi čuti, a slijepi vidjeti i da će se po tim čudima ponositi cijeli narod Božji. Ta čuda bit će znak dolaska očekivanoga Mesije. I evo sada, Isus ozdravlja dvojicu slijepaca.
 
Sljepoća je možda najbolji način kako bi se opisalo stanje čovjeka koji živi bez Božjeg upravljanja, koji živi daleko od Boga i njegova zakona. Takav čovjek tumara ovim svijetom i naklapa, bez čistog pogleda, bez obrisa, bez boja i svjetlosti. Takav izgleda čovjek bez Božje riječi. On može stvarati svoje predodžbe o svijetu i stvarima koje ga okružuju, ali nikada ne će posve jasno spoznati stvari i život koji ga okružuje. Ta i čovjek koji vidi, jasno gleda stvari i sve što ga okružuje, ali ni to nije potpuna spoznaja niti savršeno gledanje. Savršeno gledanje i savršena spoznaja nalazi se jedino u Bogu.
 
Mi smo stoga pozvani pristupiti Bogu i upućeni smo na njega od svojega rođenja. Bez njega jednostavno ne možemo vidjeti jasno, a samim time ne možemo niti imati jasne predodžbe niti jasnu sliku o svojemu životu i o stvarnosti u koju smo smješteni. Bog je taj koji nam daruje trenutke spoznaje i znanja. Po njegovoj milosti rastemo i razvijamo se, proučavajući sav stvoreni svijet. Razvijamo se tako i na duhovnom području, na području vjere.
 
To područje danas mnogi ljudi izostavljaju i usredotočuju se samo na područje znanosti i općenito na područja koja će im osigurati dobar život ovdje na zemlji, ne znajući i ne shvaćajući kako se čovjek ne može odijeliti od svoje duhovne dimenzije, kako je čovjek stvoren i od duše i od tijela.
 
Isus zato pita ovu dvojicu slijepaca vjeruju li u to da ih on može ozdraviti. On ih ne pita znaju li oni je li to teoretski moguće ili kako bi oni to medicinski i znanstveno opisali. On ih pita samo: 'Vjerujete li da mogu to učiniti?' Njihov potvrdan odgovor, odgovor je njihove vjere i njihova životnoga stava. Nije to bio samo šarlatanski odgovor, kako bi se zadovoljilo onoga koji pruža neku uslugu. Bio je to odgovor života.
 
I mi smo pozvani pružiti Bogu taj odgovor. Iako nismo slijepi, nismo gluhi ili nam nije potrebno neko fizičko ozdravljenje, potrebno nam je ozdravljenje duha kako bismo sebe oslobodili svih preprjeka koje nam priječe jasniji pogled na život, jasniji pogled na Boga i osluškivanje njegove volje. To je odgovor koji proizlazi iz dubine čovjekova bića. Na kraju krajeva, to je odgovor oko kojeg se odigrava sav naš život na zemlji. Vjerujemo li? A ako vjerujemo, kakva je ta naša vjera? Čime hranimo tu vjeru? Je li ona tolika da nas po njoj Isus može ozdraviti baš kao ovu dvojicu slijepaca?

U ovom vremenu iščekivanja propitkujmo sami sebe i gradimo svoju vjeru u jednoga Boga. Ostavimo sve one nepotrebne stvari koje nas odvraćaju od Boga i tako umanjuju našu vjeru. I nemojmo se sramiti te vjere pred ljudima. S vjerom jedino možemo vidjeti ljepotu života.



 

Da biste komentirali, prijavite se.