Isus se danas obraća onima koji radije ostaju u tami

Ivanovi učenici nisu zadržali oko Ivana, nego su nastavili svoj hod prema Isusu i s Isusom jer je u njemu sva punina stvorenoga svijeta. Tako smo i mi pozvani prepoznati Isusa kao svjetlo.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com petak, 16. prosinca 2016. u 09:15

III. tjedan došašća – petak
 
Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 5, 33-36)
 
 
U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Vi ste poslali k Ivanu i on je posvjedočio za istinu. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim to da se vi spasite. On bijaše svjetiljka što gori i svijetli, a vi se htjedoste samo za čas naslađivati njegovom svjetlosti. Ali ja imam svjedočanstvo veće od Ivanova: djela koja mi je dao izvršiti Otac, upravo ta djela koja činim, svjedoče za mene — da me poslao Otac.«
 
 
Između Ivana i Isusa postoji velika razlika. Ivan je bio veliki čovjek i prorok koji je pripremao put Isusu, iščekivanome Mesiji. On je bio ona svjetiljka koja je pokazivala put, ali nije bio svjetlo. To je i sam jasno potvrdio, da nije svjetlo, nego samo svjedok za svjetlo. Krist je svjetlo.

On vrši Očevu volju i tako po svojim djelima ljudima približuje Očevu ruku kojom on ozdravlja i liječi svoj narod od rana grijeha. Njegova su djela uvod onom spasonosnom djelu ljubavi kojim će na križu ljudima pribaviti ulaz u vječno zajedništvo sa samim Bogom.
 
No, iako je Isus kao svjetlo rasvjetljavao ljude, bilo je i onih koji su radije ostajali u tami, zatvoreni za susret s Gospodinom. Takvima se u današnjem evanđelju Isus obraća kako bi im ukazao na njihove probleme. On nisu prihvatili ni Ivana niti Isusa. Niti svjedoka niti Svjetlo.
 
Tu razliku između Ivana i Isusa moglo bi se to jednostavno dočarati našim iskustvom misa zornica u ove dane. Ustajemo se i primjećujemo da je vani mrak. No kroz taj mrak put nam osvjetljavaju svjetiljke koje su postavljene na tom putu. Mi slijedimo trag tih svjetiljki, ali se ne zadržavamo kod svake. Kad bismo se zadržavali kod tih svjetiljki, ne bismo skoro došli do svojega cilja. Možda bismo se putem i smrzli u ove hladne dane. Mrak i hladnoća zimskih jutara predstavljaju to vrijeme iščekivanja. Vrijeme hoda prema susretu s Kristom.
 
I koliko god bilo svjetiljki na putu, one ne mogu potpuno razbiti mrak koji je prisutan, niti zagrijati hladan zrak koji ih obavija. Zato one nisu konačni cilj, nego samo putokaz i usmjerenje prema odredištu kamo smo se uputili. Kroz hod tako dolazimo do crkve koja nam svojom rasvijetljenošću i toplinom ukazuje kako smo stigli na svoj cilj toga jutra. I tu ćemo se zadržati jer nam je toplo i nema straha od mraka. Tu je Krist koji osvjetljava svoje vjernike i daruje zajedništvo oko navještaja riječi i euharistijskoga stola.
 
Tako se i Ivanovi učenici nisu zadržali oko Ivana, nego su nastavili svoj hod prema Isusu i s Isusom jer je u njemu sva punina stvorenoga svijeta. Tako smo i mi pozvani prepoznati Isusa kao svjetlo. Prepoznati ga kao puninu koja nas jedino može ispuniti, zagrijati, osvijetliti. To prepoznavanje je također put kojim nam je hoditi. Netko će koračati brže, netko sporije, netko će zastati pored svjetiljki, a drugi će nastaviti prema crkvi. Kako god bilo, važno je da smo na tome putu i da smjeramo Kristu, Svjetlu koje rasvjetljuje svakoga čovjeka.

Neka to Svjetlo rasvijetli i sva naša jutra ovoga došašća i sva naša nastojanja oko iskrenoga nasljedovanja svojega Učitelja. Neka to Svjetlo odagna tamu i mrak koji nas želi obaviti i zastrašiti svojom prisutnošću. A mi, poput učenika, širimo to Svjetlo i drugima kako bi do sviju doprlo svjetlo spasenja.


 

Da biste komentirali, prijavite se.