Radost prati one koji sudjeluju u Božjem djelovanju

Neka nam svima Zaharijin primjer osnaži vjeru u Božju svemogućnost, kako bismo uvijek priznavali da je on »Svesilan« i da »nema mjere mudrosti njegovoj.«
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com petak, 23. prosinca 2016. u 09:30

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.
Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca — Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa: »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.
Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji god su čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu ruka Gospodnja bijaše s njime.
Lk 1, 57-66
 
 
Dva dana prije svetkovine Kristova rođenja, liturgija pred nas iznosi čitanje koje govori o Ivanovom rođenju. Ivan kao Isusov preteča i svojim rođenjem nagoviješta onoga koji dolazi.
 
Već smo ranije ustanovili kako je Zaharija zbog svoje nevjere zanijemio, kako je u neku ruku bio prisiljen povući se. Bio je to vidljivi znak kako nikada čovjek ne smije sumnjati u Božju svemoć. Treba ga naprotiv kao Marija u svome »Veliča« nazvati »Svesilnim«, onime koji može učiniti sve što mu se svidi. Tako smo vidjeli Mariju kao uzor vjere, kao putokaz svim vjernicima na putovanju kroz život, a Zahariju kao onoga koji je pozvan u svojoj šutnji preispitati svoju vjeru.
 
I tako se događa trenutak Ivanova rođenja, tog čuda u obitelji Zaharije i Elizabete. Vidimo kako su se i drugi radovali zbog njihove sreće. Kad je došao trenutak obrezanja po židovskom običaju, došao je i trenutak Zaharijine vjere. Jednako kao što je nekoć poslan u šutnju svojega doma, tako je sada pozvan javno posvjedočiti ono što mu je Gospodin učinio. Pozvan je posvjedočiti da je upravo Gospodin tu bio na djelu. Tako se njemu nakon upisa dječakova imena otvaraju usta te tako završava vrijeme šutnje i vrijeme preispitivanja.
 
U tom vremenu Zaharija je povjerovao u Božju riječ i u navještaj po anđelu Gabrielu. To dijete je zaista poslano od samoga Boga da bude preteča i navjestitelj onoga koji tek ima doći. Kako je nekoć Zaharijinu nevjeru obilježilo uskraćivanje govora, tako sada njegovu vjeru svjedoči njegov slavljenički govor. Možemo pretpostaviti da je i on poput Marije u svom slavljeničkom govoru Boga priznao »Svesilnim«. Tako sada i njegov dom prestaje biti »dom šutnje« te postaje »dom radosti« i »dom slavljenja« jer se očitovala Božja riječ i ljudska vjernost.
 
Primjećujemo kako radost prati one koji sudjeluju u Božjem djelovanju. Oni donose radost tamo gdje su poslani. Ovdje možemo moliti za sve one roditelje kojima je Bog podario radost potomstva; da to potomstvo uistinu bude radost, a to će biti ako roditelji prionu uz Božju riječ i po njoj grade svoje domove. Uz Božju pomoć to će biti domovi slavljenja i domovi radosti.

A neka nama svima Zaharijin primjer osnaži vjeru u Božju svemogućnost, kako bismo uvijek priznavali da je on »Svesilan« i da »nema mjere mudrosti njegovoj.« Otvorimo se njegovom mudrom vodstvu i stavimo svoje živote njemu na raspolaganje.

 

Da biste komentirali, prijavite se.