Samo po svećenikovim rukama možemo primiti živoga Boga

U ovome vremenu došašća tako nam je blizak Ivanov lik, jer nam govori kako i mi trebamo ostaviti sve ono što nas prijeći da potpuno prijeđemo k Isusu i postanemo njegovi učenici.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: Elvir Tabaković srijeda, 14. prosinca 2016. u 12:24

III. tjedan došašća – srijeda
 
Iz Evanđelja po Luki (Lk 7, 18b-23)
 
 
U ono vrijeme: Ivan dozva dvojicu svojih učenika i posla ih Gospodinu da ga pitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Došavši k njemu, rekoše ti ljudi: »Ivan Krstitelj posla nas k tebi da pitamo: 'Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?'«
Upravo je u taj čas Isus ozdravio mnoge od bolesti, muka i zlih duhova i mnoge je slijepe podario vidom. Tada im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
 
 
Od Ivana Krstitelja svi možemo puno naučiti. On svojim nesebičnim zalaganjem za navještaj Gospodinova dolaska i pripravljanjem naroda na taj susret pokazuje kako se svi trebamo odnositi prema Kristu – novosti koja i nas same uvodi u novost.
 
Ivan svoju zadaću, koja mu je povjerena od začeća, ispunjava na najbolji mogući način. On se ne predstavlja kao »onaj koji ima doći« niti kao »iščekivani Mesija« iako su mnogi zapanjeni njegovom pojavom i njegovim propovijedanjem. No, on se ne hrani ljudskom hvalom niti njihovim odobravanjem. On je svoj zadatak primio od Boga i njemu jedino polaže račune i jedino od njega očekuje svoju plaću. Kao i svaki dobar radnik, zanima se za ono što radi. Tako i on šalje svoje učenike Isusu kako bi se vratili s odgovorom je li on zaista »onaj koji ima doći«.
 
Zanimljiva je Ivanova poniznost koja nam otkriva mnogo o njegovoj osobi, o tome kakav je on bio, i o njegovome poslanju. On ne strahuje za svoje učenike što bi s njima moglo biti ako saznaju da je Isus onaj kojega iščekuju, niti ih zadržava samo za sebe. Ta on zna da su svi usmjereni prema Isusu i da prema njemu i s njim svi trebaju hoditi. Tako ćemo na drugim mjestima u evanđeljima primijetiti kako Ivanovi učenici odlaze k Isusu u trenutku kad ga on prepoznaje kao Jaganjca Božjega. Vidimo kako ih on nije držao oko sebe i oko svoje osobnosti, za svoje interese ili kako bi hranio svoju taštinu ili egoizam. On toga nije imao. Cijeli je bio upućen na Krista i na njegov dolazak.
 
Zato nam je u ovome vremenu došašća tako blizak njegov lik, jer nam govori kako i mi trebamo ostaviti sve ono što nas prijeći da potpuno prijeđemo k Isusu, da postanemo njegovi učenici, da ga prepoznamo kao Učitelja i onoga koji ima riječi života vječnoga.

Ovo je i prilika da sebe preispitamo kako se postavljamo i u vezi svećenika koji djeluju u našim zajednicama. Vežemo li se više za njih i za njihovu riječ ili u toj riječi i u njihovom radu iščekujemo Krista i njegovu riječ, svoju vlastitu pripravu za taj susret s Gospodinom? Svećenici su bitni. Ali su bitni iz jednog jedinog razloga – jer nam daruju Krista, jer samo po njihovim rukama možemo primiti živoga Boga. Isus Ivanovim učenicima, a po njima niti Ivanu, ne daje odgovor kakav bismo možda očekivali: »Da, ja sam onaj koji ima doći.«

On svojim učenicima nalaže da Ivanu kažu ono što su vidjeli i čuli: sva djela koja je Isus učinio. Po tim će djelima Ivan prepoznati da je došao onaj iščekivani, kojeg su proroci naviještali, jer je s njim stigla i novost života. Mnogi se životi mijenjaju, ljudi ozdravljaju.
 
I mi smo stoga pozvani na promjenu. A ta će se promjena dogoditi jedino u susretu s Kristom. Budimo poput Ivanovih učenika. Slušajmo Krista i gledajmo njegova djela, kako bismo mogli sebi i drugima ponuditi ispravan odgovor, kako bismo mogli prepoznati onoga koji je došao.



 

Da biste komentirali, prijavite se.