Samo se, hodeći po Božjim uputama, čovjek spašava

Bog djeluje iz vječnosti i sve usmjeruje u vječnost.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com četvrtak, 22. prosinca 2016. u 08:41

U ono vrijeme: Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje! Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
 
Lk 1, 46-56
 
 
Nakon susreta s Elizabetom i nakon prepoznavanja Marije kao one koja u svome tijelu nosi Gospodina te nakon blagoslova upravljenih Mariji, sada Marija izgovara svoju molitvu, svoju zahvalu, svoj 'Veliča'.
 
U tom je himnu sadržana cijela povijest Božjega djelovanja u Nnjegovu narodu te vjera u konačno spasenje svih onih koji se priznaju njegovima. Tako se ono obećanje koje je Bog dao Abrahamu sada ispunjava po Marijinoj vjeri i začeću Sina Božjega. Abrahamov potomak biva sam Isus, te tako On po svome spasenju sve narode poziva k sebi, čineći tako stvarnim Božje obećanje Abrahamu o neprebrojivom potomstvu koje će zadobiti zbog svoje vjere.
 
Marija blagoslivlja sva djela koja Bog po njoj čini ovome svijetu. Ona se svjesno priznaje malenom i neznatnom službenicom kako bi bila sposobna prihvatiti ruku Božjega obećanja i Božjega spasenja. Jer onaj koji nije malen, koji je umišljen, silan, velik i bogat, on zapravo ne treba ničiju pomoć, te tako ni sam ne zna kako pružiti svoju ruku prema Bogu i od njega tražiti pomoć. No, to pak znaju oni koji su neznatni, siromašni i maleni, jer oni trebaju Drugoga.
 
Njima je Bog iskazao svoju pomoć poslanjem Sina koji će im konačno pružiti tu ruku spasenja i tako otvoriti mogućnost zajedništva u Očevu domu. No, to se djelo neće odnositi prvenstveno na zemaljska ustrojstva i vlasti. Bog djeluje iz vječnosti i sve usmjeruje u vječnost. Tako i čovjeku pokazuje put iz vremenitosti u vječnost. Kakva će biti ta vremenitost, ovisi o ljudima, odnosno koliko se oni priklone Božjemu naumu spasenja i koliko tu zemlju i vlastitu stvarnost oblikuju po svojoj vjeri. Zapravo i naši životi u jednu ruku pokazuju kakva je naša vjera i povjerenje u Boga.
 
I Abraham i Marija su nam primjeri i uzori vjere. Oni svojim životom pokazuju kako se čovjek treba otvoriti Božjemu vodstvu. Samo se, hodeći po Božjim uputama, čovjek spašava. Stoga razmislimo malo o vlastitoj vjeri, o vlastitom predanju Bogu. Koliko smo slobodni od svih naših poslova, usmjerenja i nadanja? Ako smo njima zarobljeni, ne možemo se potpuno otvoriti Bogu i Njegovu djelovanju. A upravo Bog to traži od nas. Jednako kao što je to tražio od Abrahama i Marije. Oni su imali svoje živote i određenu sigurnost, ali su Božjom prisutnošću spoznali koliko je zapravo krhka ta njihova sigurnost te da ona prava sigurnost leži jedino u Bogu.

Zato nam Marija i svjedoči u svome hvalospjevu o Bogu kao jedinome koji može učiniti velika djela – jer je Svesilni – nema toga tko ga može nadjačati. Stoga i mi svoju nadu stavimo jedino u Boga i neka naša predanost jača našu vjeru kako bismo mogli zajedno s Marijom klicati zbog velikih djela koja nam čini Bog.

 

Da biste komentirali, prijavite se.