Ta Crkva smo mi!

On ne ostavlja one najmanje, one izgubljene, on ih ne zaboravlja u njihovim problemima, zaluđenostima, lutanjima, nego ide k njima, traži ih i nalazi. On ne odustaje ni od koga. Za njega je svatko važan.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com utorak, 06. prosinca 2016. u 09:05

Iz Evanđelja po Mateju 18, 12-14

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

´Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom?
 
Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale.

Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.´


Često smo u ovim našim razmišljanjima govorili o malenima. Bili su to govori ponukani Isusovim odnosom prema malenima budući da ih on često spominje i brine za njih. On kao brižan pastir pazi na one koji su najranjiviji kako bi i oni pronašli svoj put kroz život i tako stigli u zajedništvo nebeskog života.

Takvim je govorima pobuđivao i svoje učenike na brigu o malenima, učeći ih tako da nikad ne smiju privilegirati nekoga zbog njegova materijalnoga stanja, podilaziti nekome zbog moći ili interesa. Maleni su upravo oni koji nemaju ništa od toga, nikakve moći niti materijalnih dobara kojima bi mogli ishoditi nešto takvo. I upravo su njima poslani Isusovi učenici. Njima koji im nemaju ničim uzvratiti. Tu će se ogledati prava vjera. Ona koja nema interesa ili proračunatosti, nego čistu ljubav koja se napaja na Božjoj ljubavi. Ljubav koja se daruje drugome, bez straha i bez nužnosti vraćanja nekakvoga duga. Jer dug ne postoji.

Takva se ljubav uči od Ljubavi koja je sam Bog. On – Ljubav – ne ostavlja one najmanje, one izgubljene, on ih ne zaboravlja u njihovim problemima, zaluđenostima, lutanjima, nego ide k njima, traži ih i nalazi. Bog je odlučan u svojoj namjeri spašavanja izgubljenih. On ne odustaje ni od koga. Za njega je svatko važan. Od njega i mi moramo učiti da tako ne bismo ljude koji nam ne odgovaraju ili koji nam se svojim načinom života protive, da ih ne bismo jednostavno odbacili i tako udaljili od sebe. Mi smo pozvani tražiti ih, ići za njima, govoriti im, zvati ih natrag na pravi put, kako bi se spasili od svoje izgubljenosti.

Sigurno je lakše ostaviti takve sa strane, tamo gdje i jesu, pa neka se oni bave svojim životnim logikama, neka uživaju u životu na svoj način, a mi ćemo biti u sigurnosti našega druga, u toplini srdačnih okupljanja gdje nam je lijepo i ugodno. Ali Isus nas uči kako će naša radost biti još veća ako svoj pogled obratimo na onoga koji je zalutao i izašao iz našega okruženja. Ako uspijemo njega naći i vratiti ga u Kristovo stado, onda će i naša radost biti veća.

Može netko reći kako to nije naše zaduženje niti naša briga. Itekako je to naša briga. Briga za malene. Ta Isus nam nije govorio o brizi pastira prema svojim ovcama, samo kako bismo se mi divili svemu što on čini za nas i za one zalutale. Ta on ima i nas. Mi smo njegove ruke u ovome svijetu i po nama Isus može djelovati ako to prihvatimo. Stoga nemojmo osuđivati druge, one malene koji su zalutali i bore se u ovome svijetu, nego ih s toplinom i s ljubavlju zovimo natrag, tamo gdje će biti dobrodošli i tamo gdje će pronaći svoju pravu sliku, onu na koju su stvoreni.

Neka i ovo vrijeme priprave za susret s Gospodinom bude i vrijeme u kojem ćemo moliti i za druge ljude, za te malene, zalutale, da i oni u svome srcu smognu snage za povratak u Gospodnje stado, u Crkvu koja ih s ljubavlju čeka. Ta Crkva smo mi. Otvorimo im stoga svoja vrata.



 

Da biste komentirali, prijavite se.