U koga i u što vjerujem? Vjerujem li živo i gorljivo?

Ta kako mogu biti vjernik, a da ne znam u što i u koga vjerujem? Kakva bi to nakaradna vjera bila?
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com ponedjeljak, 12. prosinca 2016. u 09:34

III. tjedan došašća – ponedjeljak
 
Iz Evanđelja po Mateju (Mt 21, 23-27)
 
U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?«
Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?«
A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: 'Od Neba', odvratit će nam: 'Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?' A reknemo li: 'Od ljudi', strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.«
I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«
 
 
Već smo prije vidjeli kako Isus opisuje tadašnje glavare svećeničke i starješine narodne kao one koji ne znaju što bi mislili o određenoj stvarnosti, kao one što ne znaju što žele. Tako se nisu mogli odlučiti u vezi Ivana Krstitelja, a isto tako niti u vezi Isusa koji evo slobodno naučava u Hramu.
 
U današnjem čitanju uočavamo kako oni puno računaju kad je u pitanju vjera. Računaju ponajviše što mogu izgubiti pojedinim stavom ili odgovorom. Oprezni su da se s jedne strane ne bi zamjerili narodu – jer ipak od naroda žive – a s druge strane oprezni su zbog sebe samih i zbog svoje vjere, odnosno nevjere.
 
Kad je u pitanju proračunatost, onda tu nema vjere, nema mjesta vjeri i povjerenju. Takvi se lako iznevjere i gledaju samo svoju korist. I takvi za života rijetko donose velike odluke i češće ćemo ih vidjeti kako se priklanjaju određenoj struji u narodu kako ne bi morali iznijeti pred drugima svoj vlastiti stav.
 
Ali Isus traži da se svjesno izjasne kad je vjera u pitanju, to jest kad je Bog u pitanju. To ne smije biti nejasnoća što se naše strane tiče. Mi Bogu moramo biti posve otvoreni i prepušteni. Ta svako igranje s Bogom i svaka proračunatost bila bi smiješna s Božje strane gledišta, ako znamo da on sve vidi i da se pred njim ne možemo pretvarati. Zašto onda i ovo malo godina koje proživimo na zemlji potratiti u tome pretvaranju pred ljudima kako bismo zadržali neki položaj u Crkvi ili društvu?
 
Vidimo kako se oni ipak nisu izjasnili nego su samo potvrdili svoju neodlučnost i mlakost kad su Isusu jednostavno odgovorili kako ne znaju od koga bijaše Ivanov krst. U tom je odgovoru vidljivo mnogo drugih stvari, a vjere nimalo. I oni, kao takvi, ostali su uskraćeni za Isusov odgovor, za još jednu spoznaju.
 
To nam jasno govori kako se ne može obogatiti spoznajom onaj koji je proračunat u vjerovanju, kako takvi zapravo ostaju nigdje – ostaju i dalje u svome neznanju i nezainteresiranosti. A to pak nije stanje jednoga kršćanina i jednoga vjernika. Vjernik u svakoj situaciji treba dati svjedočanstvo svoje vjere. Treba znati kome je povjerovao. Ta kako mogu biti vjernik, a da ne znam u što i u koga vjerujem? Kakva bi to nakaradna vjera bila?
 
Zato u ovom vremenu čeličimo svoju vjeru i propitkujmo sami sebe u koga i u što vjerujemo i kako vjerujemo? Jesmo li mlaki, proračunati, nezainteresirani ili smo gorljivi, živi, otvoreni Božjemu djelovanju i spremni na svjedočenje? Neka naš život bude odgovor na ova pitanja.



 

Da biste komentirali, prijavite se.