Važnije od zdravlja i od svega drugoga je zahvaliti Bogu

Uočavamo kako je važnije od zdravlja i od svega drugoga, zahvaliti Bogu - tako će svaki trenutak našega života biti blagoslovljen i spasonosan.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com subota, 10. prosinca 2016. u 09:09

Iz Evanđelja po Luki 17, 11-19

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca.

Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!«

Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!«

I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac.

Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?«

A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«


Cijeli ovaj tjedan bio je obilježen kao kvatreni tjedan, a danas evo i u liturgiji završavamo taj tjedan euharistijom u kojoj se uzimaju posebna čitanja. Zimski kvatreni tjedan obilježen je vlastitom tematikom koja govori o kršćanskoj dobrotvornosti i zahvali Bogu za njegova dobročinstva.

I upravo se u današnjem evanđelju susrećemo s tom zahvalnošću koju čovjek duguje Bogu. Naime, svi su gubavci ozdravili od svoje nečistoće, svih deset, ali samo se jedan vratio zahvaliti Isusu za ono što mu je učinio. On je u svome srcu osjetio kome treba zahvaliti.

Gubavci su, to nam je poznato, živjeli u određenoj i izdvojenoj skupini daleko od naseljenih mjesta kako bi tako spriječili prenošenje gube na druge ljude. Oni su po svemu bili izolirani. Možda je više boljela ta izoliranost od odnosa s drugim ljudima, nego sama bolest tijela koja ih je zadesila. Stalno upozoravanje drugih na njihovu prisutnost na određenom mjestu ubijalo ih je više nego sama tjelesna nečistoća.

No niti ta izoliranost od ljudi nije ih spriječila u saznanju da se pojavio netko tko pomaže ljudima, netko tko i njih može osloboditi od njihove bolesti. Tako oni Isusu izdaleka već vape s prošnjom da im se smiluje. Isus ih ne dodiruje niti ih podučava. On ih samo »ugleda« kako nam donosi evanđelist Luka. Sigurno je kako je to gledanje bilo drugačije nego gledanje drugih ljudi. Isus u njima nije vidio one kojih se mora klonuti ili plašiti. On je vidio one kojima treba pomoći. I kad ih je ugledao, jednako kao što je ugledao Zakeja, slijepca i mnoge druge kojima je trebala pomoć, šalje ih svećenicima.

Svećenicima ih šalje jer su se gubavci, ako bi se kojim slučajem očistili od svoje nečistoće, trebali pokazati svećenicima koji bi tek onda ustvrdili da su oni čisti i da mogu ponovno među normalne i zdrave ljude. Isus ih stoga odmah šalje svećenicima i prije nego su se oni očistili pokazujući tako da Bog ne gleda kao što gleda čovjek. On već unaprijed gleda njihovo očišćenje jer su mu svi došli s vjerom i vapajem da im se smiluje.

Očistili se jesu svi, ali je samo jedan toga dana dobio potvrdu da ga je njegova vjera spasila. To je onaj koji se vratio kako bi zahvalio Isusu na daru ozdravljenja. Tu uočavamo kako je važnije od zdravlja i od svega drugoga, zahvaliti Bogu na svim njegovim darovima kojima nas obasiplje i kojima ozdravlja naš duh i naše tijelo.

Po tim se darovima njegove milosti čovjek spašava. Po tim darovima živimo. Neka stoga i u nama ti darovi urode duhom zahvaljivanja, da uvijek budemo zahvalni Bogu na svemu što nam daruje. Tako će svaki trenutak našega života biti blagoslovljen i spasonosan.

 

Da biste komentirali, prijavite se.