(Do)pusti da te Krist iznenadi!

Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. (Ps 42, 2)
Autor: vlč. Filip Pavlović Photo: mdgpledge.org ponedjeljak, 05. ožujka 2018. u 16:16

Iz današnjih svagdanjih čitanja na poseban bih način htio izdvojiti izvještaj evanđelista Luke, o Isusovu dolasku u svoj zavičaj, u Nazaret. Isus je došao među ljude i u kraj svog djetinjstva pa i većeg dijela zemaljskog života. Nazarećani su mislili da ga znaju kako su poznavali i svakog drugog čovjeka iz njihovoga  kraja. No kada se on pokazao drugačijim, nisu mogli protumačiti što se dogodilo. Ljudi iz Isusovog kraja bili su zatvoreni pred znakovima Božje prisutnosti, u Isusu nisu mogli vidjeti Mesiju iz jednog jedinog razloga: mislili su da sve znaju i o Bogu i o Isusu i da nemaju više što novo saznati. Njihova vjera nije bila spremna na iznenađenja i novosti. I onda je bilo, kao što i danas ima ljudi, koji bi, da se slikovito izrazim, Boga najradije uzeli za bradu, koji bi htjeli da Bog stane u njihove kalupe koje su mu oni brižljivo pripremili i da od njih traži što će i kako će činiti, čak i smije li ili ne smije biti!

Mi se krećemo po riječima svetoga Pavla u području vjere, a ne u području gledanja. To znači da moramo biti spremni i na iznenađenja! Oslobodi se danas svojih krivih slika o Bogu, no isto tako i svojih predrasuda o ljudima oko sebe. Pusti da te Krist iznenadi, a njegovo iznenađenje čeka na onom mjestu gdje najmanje očekuješ.

Stoga, budi na oprezu jer su ponekad stvari koje nismo očekivali, koje nisu stale u naše proračunatosti, najbitnije, a ljudi za kojima smo odmahnuli rukom, misleći da o njima nemamo što novo saznati, ponekad su propuštena prilika za Kristovo iznenađenje. Sasvim obične stvari kriju neobična iznenađenja, pružite im priliku.

Iz primjera Nazarećana vidimo da netko može susretati Krista i dugi niz godina, a da ga zapravo ne susretne i ne upozna kakav on uistinu jest. Za istinski susret s Kristom potrebna je vjera. Vjeru shvaćamo u svjetlu milosti koja istodobno dodiruje dvostruku stvarnost, sadržaj onoga što vjera prihvaća i čin osobnog prihvaćanja i predanja. Ona je u isto vrijeme dar Boga koji se objavljuje i posvemašnji osoban čin kojim svatko može ostvariti sama sebe u istini i slobodi. Vjera nije tek jedan od čina koji vrši neka osoba, naprotiv, ona je osmišljavanje vlastite egzistencije u svjetlu povijesne objave koja se ostvarila u Isusu Kristu.

Bog koji se objavljuje u Isusu je Bog koji se u potpunosti daje čovječanstvu. Budući da je vjera odgovor na to Božje očitovanje koje u smrti Sina ljudskim govorom izražava posvemašnjost svojega darivanja, onda i taj odgovor vjere mora dosegnuti stupanj posvemašnjeg darivanja u kojem se očituje naš konačni i nepovratni izbor i opredijeljenost za Krista, koju ćemo u svom životu svakodnevno potvrđivati, u svemu što činimo i jesmo.

Završio bih porukom Benedikta XVI., pape u miru, koju je uputio mladima na Rajni: „Otvorite svoje srce Bogu, pustite da vas Krist iznenadi, otvorite vrata svoje slobode njegovoj milosrdnoj ljubavi, iznesite svoje radosti i svoje tegobe Kristu prepuštajući da on svojim svjetlom obasja vaše duše i svojom milošću dirne vaše srce.“
 

Da biste komentirali, prijavite se.