Brbljarija smrti i Riječ života

„Ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj!” (Ez 37, 27)
Autor: vlč. Filip Pavlović/Laudato Photo: wallpapers.fansshare.com subota, 28. ožujka 2015. u 08:53

Kada nemarno upotrebljavamo riječi one gube svoje značenje. Riječi poput ljubav ili sloboda su dobri primjeri za to. I molitveni obrasci izrečeni nemarno gube svoje značenje, stoga se moramo s posebnom pažnjom truditi da riječi izgovorene u molitvi budu što sabranije i promišljenije. Isus ti dolazi kao Božja Riječ. U tomu je sva bit korizme. S kakvim marom ti paziš na riječi koje koristiš?

„Evo, skupit ću sinove Izraelove iz naroda u koje dođoše, skupit ću ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I načinit ću od njih jedan narod u zemlji, u gorama Izraelovim, i bit će im svima jedan kralj, i oni više neće biti dva naroda i neće više biti razdijeljeni na dva kraljevstva. I neće se više kaljati svojim kumirima, ni svojim grozotama, ni opačinama. Izbavit ću ih od svih njihovih nevjera kojima zgriješiše i očistit ću ih, i oni će biti moj narod, a ja njihov Bog. I sluga moj David bit će im kralj i svima će im biti jedan pastir. [...] Sklopit ću s njima savez mira; bit će to savez vječan s njima. (Ez 37, 21 – 24.26)

Ovo su riječi proroka Ezekiela, to njegovo proročanstvo povezuje se s današnjim evanđeljem, u njemu sveti Ivan navodi Kajifine riječi kojima je Isusa osudio na smrt: „Bolje je da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne.” (Iv 11, 50) Evanđelist Ivan nadodaje – to reče jer bijaše Veliki svećenik one godine – prorokova da Isus ima umrijeti za narod. Ali ne samo za narod nego i za to da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Kajifina je nakana bila da se riješi Isusa kako bi sačuvao političke interese, ali u Božjem naumu Isusova je smrt događaj neizmjerno većeg i šireg dosega. O njoj će ovisiti duhovno spasenje sve Božje djece raspršene po cijelome svijetu.

Riječi mogu biti razorne, Kajifina i Pilatova osuda, no najviše boli kada izdaja dođe prijateljskom gestom, Judinim poljupcem. U Judi se malo po malo kroz različite zgode opisane u evanđelju hladila ljubav prema Isusu, i ostao je samo izvanjski oblik slijeđenja Krista. Zaboravio je čuda, liječenja, sretne trenutke, postao je izgubljen, smeten i na kraju izdajnik. Zavarali bismo se kada bismo mislili da je Judin čin bio samo hir trenutka, to je bio rezultat dugog nutarnjeg procesa u kojem je dopustio da se malo po malo odvaja od Božjega plana, u kojem se varao da čini Božju volju čineći svoju, ugađajući sebi i svom egoizmu, u kojem je bio sve nemarniji u odnosu prema Isusu. Danas mnogi prolaze kroz taj psihološki proces, možda su se u početku dali Bogu u potpunosti, no kada dođu poteškoće, kada više nisu u prvom planu, kada poglavari kažu 'Ne' nekim osobnim projektima... počinju problemi i naša obećanja Gospodinu gube na snazi. Ustrajati u vlastitom pozivu znači svaki trenutak odgovarati na taj poziv iznova i s novim žarom, posebice kada se osjećamo da smo na 'tankom ledu' zapreka, pogrešaka, kukavičluka i poraza. Danas se upitaj: „Vodim li ja na nekim područjima dvostruki život? Jesam li vjeran vlastitom pozivu? Nastojim li da moj odnos s Gospodinom bude iskren? Izbjegavam li lagodnost i navezanost na materijalna dobra (trideset srebrnjaka)? Je li moja molitva samo brbljarija?”

Što kršćanin više teži za svetošću to više mora ljubiti križ i to ne samo križ na kojem je otkupljen, nego i osobni križ kojim se pridružuje otajstvu Kristove smrti, da bi potom bio dionikom otajstva njegova života. Čovjek je toliko prožet egoizmom i ohološću da se mora očistiti i preobraziti u dubini svoga bića želi li se s Bogom sjediniti. To samo Bog može u njemu izvesti i to čini po križu. Govor križa nikada neće izgubiti na značenju, neka i naš svakodnevni govor bude prožet govorom križa našega Gospodina da se ne izgubimo u beznačajnostima i da ne trošimo uzalud vrijeme i energiju koju nam je Bog dao. Govor križa je govor služenja i posvemašnjeg poništenja, potpunog darivanja sebe za druge.

 

Da biste komentirali, prijavite se.