Govore, a ne čine

'Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji…'
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: screenshot utorak, 14. ožujka 2017. u 10:30

Iz Evanđelja po Mateju:

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu 'Rabbi'. Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi' jer jedan je učitelj vaš, a svi vi ste braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.

Mt 23, 1-12

Upravo smo se susreli s jedinim Isusovim teškim i izravnim govorom. Nije više to govor u prispodobama, nego je savršeno jasan. Pismoznanci i farizeji govore ljudima jedno, a sami čine drugo. Na ljude stavljaju ogromne terete, a oni im sami uopće ne pomažu u tome. Vole svoju komociju, sve ono što im dolazi s njihovim staležom i u tome uživaju. Vidimo u tome kako im i sami ljudi daju te takoreći komocije. Zovu ih na gozbe, pružaju im prva mjesta, pozdravljaju ih na trgovima i zovu ih učiteljima. Ali te povlastice oni nisu dobili zbog svojih nekih zasluga. Ako idemo na početak teksta, vidjet ćemo kako Isus kaže:

'Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji…'

Oni te zasluge imaju zahvaljujući Mojsiju. Stoga ih narod ne povlađuje zbog njih samih, nego zbog Proroka koji je s Bogom sklopio savez i surađivao s njim na spasenju Izraela. To nam je još potvrđeno kad Isus kaže: 'Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu…' Jer oni su pismoznanci i upućeni su u Pismo, a u Pismu se nalazi Božja objava. Stoga Pismoznanci poznaju objavu i propovijedaju tu riječ, ali im je srce daleko od Boga. Ovi koje Isus navodi potpuno su promašili bit te napisane riječi.

Oni 'govore, a ne čine'. Zasjeli su na Mojsijevu stolicu, ali nisu preuzeli njegov stav. Oni tovare ljudima na pleća teška i nesnosna bremena, a ne ugledaju se na Mojsija. A znamo kako je Mojsije u Egiptu, dok je sav Izrael bio u teškom položaju, on bio povlašten kod faraona. Ali nije mogao samo gledati svoj narod tako da ni prstom ne bi makao. On se zauzeo za svoj narod. Teško breme koje je bilo navaljeno na njegov narod on uvelike preuzima na sebe. Ide u nemoguću misiju. Od faraonovog ukućanina postaje maleni Izraelac koji traži oslobođenje od velikog Egipta. On posve sudjeluje u Božjem planu. Ne govori samo, nego i čini. Ne traži od drugih, nego on prvi daje i pruža primjer. Tako on od maloga Izraelca pred faraonom, postaje veliki Prorok pred Bogom. Bog ga uzvisuje zbog njegovih djela i spremnosti na suradnju i savez.

Tako Isus i sve nas poziva da ne promašimo bit vjere. Da se ne držimo za neke povlastice koje bismo mogli dobiti od ljudi, nego da tražimo milost od Boga. Upućuje nas da naša djela i sav naš život bude vidljivi govor naših riječi, naše vjere. Traži da ljudi na nama prepoznaju i da s nas iščitavaju kome smo povjerovali i tko je naš Učitelj. Stoga, ne dajmo se nikad zvati vođama, nego uvijek pokazujmo na Krista – jedinog vođu. I kad nam drugi daju povlastice zbog našega položaja u zajednicama, sjetimo se da smo pozvani biti najmanji i svima poslužitelji.









 
Da biste komentirali, prijavite se.