Marijin prečisti zaručnik

„Marija i Josip nisu dvije različite osobe nego jednina plurala – mi! Oni nisu samo privid obitelji nego prava Bogom združena obitelj.“
Autor: vlč. Filip Pavlović/Laudato Photo: patheos.com četvrtak, 19. ožujka 2015. u 10:55

Crkva danas slavi Svetog Patrijarha, Zaručnika Blažene Djevice Marije - svetog Josipa. Ova svetkovina je odmorište na našem korizmenom putu. Ako pod svetošću podrazumijevamo zajedništvo i blizinu s Bogom onda zasigurno nema osobe kojoj bi taj naziv bolje pristajao od galilejskog tesara – Josipa. Papa Pio IX. u svom dekretu Quemadmodum Deus (8. prosinca 1870.) proglasio je svetog Josipa zaštitnikom Crkve, a 15 kolovoza 1889. papa Lav XIII. objavio je svoju encikliku Quamquam pluries posvećenu svetom Patrijarhu. Prvi činjenicu koji papa spominje je da je Josip suprug Blažene Djevice i tako otac Isusov, papa tako lijepo ističe ove dvije ključne stvarnosti supružništvo i očinstvo koje formiraju božanski poziv svetog Josipa. On je od Boga pozvan da obavlja ove dvije zadaće u njihovu stvarnom značenju. U ovom zvanju mi pronalazimo razloge i za ostale milosti koje je sveti Josip primio, krajnji razlog njegovog „dostojanstva, svetosti i slave“. Papa Lav XIII. na zajedništvo Marije i Josipa gleda kao na istinski brak i ključ za razumijevanje Josipovih nadnaravnih darova. Papa naziva ovaj brak „najintimnijim od svih sveza“ i govori kako je sveti Josip dan Blaženoj Djevici ne samo kao „njen životni suputnik, svjedok njezina djevičanstva, zaštitnik njezine časti“ nego i kao sudionik njezina uzvišenog dostojanstva. Stoga je on uistinu „legitimni i naravni zaštitnik Svete Obitelji“.

Ne sviđaju mi se slike koje svetog Josipa prikazuju kao starca i čovjeka poodmakle dobi, kako bi se zatvorila usta nekim zlim jezicima, koji bi doveli u pitanje bilo bračni savez s Gospom, bilo druga obilježja dostojanstva Blažene Djevice Marije. Nije dob ni zapreka ni razlog Josipovih kreposti, niti je brak sklopljen između njih dvoje smatran čudnim nego sasvim normalnim, što ne bi bio slučaj ženidbe starca i djevojke. Takvom slikom pružamo i loš primjer današnjim mladima, kao da nije moguće živjeti čistoću predbračnu i bračnu zbog mlade dobi. Ne osmišljava dob krepost čistoće nego ljubav joj daje snagu i smisao i razlog. Volim Josipa zamišljati kao mladića u punoj snazi, kao primjer današnjim mladićima, mladim muževima i radnicima. Blaženstvo o kojem nam govori Učitelj, razjašnjuje i smisao Josipove djevičanske čistoće: „Blago čistima srcem; oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). Zaista je svojim očima zaštićenima i oboružana čistoćom Josip gledao Boga i to sasvim izbliza. Nijedan svetac nije bio blizak Božjem otajstvu kao on. Godinama je živio u zajedništvu sa Sinom Božjim i Majkom Božjom. Bila je to prava obiteljska svakodnevica obilježena usponima i padovima, radostima i žalostima, strpljivim radom i otvorenošću za druge. Sama Marija prekoravajući Isusa potvrđuje svoje zajedništvo s Josipom riječima – „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ (Lk 2, 48) Svidjelo mi se jedno razmišljanje o. Slavka Sliškovića koje sam pročitao prije dosta vremena, a u kojem kaže da: „Marija i Josip nisu dvije različite osobe nego jednina plurala – mi! Oni nisu samo privid obitelji nego prava Bogom združena obitelj, Bog ih je čak obdario potomstvom, Isus je došao u nazaretsku obitelj na drukčiji način, no nije li uvijek Bog taj koji daje potomstvo, Marija ga je rodila, a Josip mu je nadjenuo ime. Tako je prema Božjem Zakonu postao i njezin i njegov i pred Bogom i pred ljudima.“

Marija ga ne svojata nego Isusa podsjeća kako su ga tražili otac i ona, a i drugi su ga smatrali sinom drvodjeljinim. Sam Isus je Josipa doživljavao kao svoga oca. Pošto je Josipovo srce bilo djevičansko, mogao je još privrženije iskazivati očinsku ljubav prema djetetu koje je bilo sama svetost. Svi znamo iz osobnog iskustva, a i psihologija nam potvrđuje koliko je očinska figura važna u razvoju osobnosti. Ni Isus nama u svemu jednak u tomu nije bio izuzetak. Njemu je također trebala očinska figura, a pronašao ju je u svetom Josipu. Josipovo očinstvo pokazuje da svaka žrtva srca prima od Boga očinstvo višeg reda i što je neko srce čišće to je i sposobnije za očinsku ljubav sličnu ljubavi nebeskog Oca. Isusove riječi: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2, 49) Ne negiraju Josipovu ulogu nego samo potvrđuju da ju je izvrsno obavio. Isus svjedoči da ga je Josip znao dovesti do otkrivanja Boga kao dobrog Oca. Zasigurno je u tomu najveća zasluga svetog Josipa – bio je ogledalo Božjeg očinstva i omogućio je Isusu pronaći u Bogu svoga nebeskog Oca. Tu nam stavlja pred oči i divnu ljepotu svake odgojiteljske uloge. Njegov nam primjer pokazuje da nema veće zadaće nego pomagati djeci Božjoj da upoznaju ljubav, milosrđe, pravednost, ljepotu, dobrotu i strpljivost nebeskoga Oca.

 

Da biste komentirali, prijavite se.