Nemojmo se bojati Isusa, nego mu posve otvorimo svoje srce

Kako to da svećenici i pismoznanci nisu uspjeli u Isusu prepoznati pravoga Mesiju, osloboditelja, kad su ga u narodu kao takvoga prepoznali? U čemu su se razlikovali svećenici i običan narod? Teško je odgovoriti na ova pitanja…
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay četvrtak, 06. travnja 2017. u 10:24

Iz Evanđelja po Ivanu:

Iv 8, 51-59

U ono vrijeme: Reče Isus Židovima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka.« Rekoše mu Židovi: »Sada vidimo da imaš zloduha. Abraham umrije, tako i proroci, a ti kažeš: 'Ako tko čuva moju riječ, neće okusiti smrti dovijeka.' Zar si ti veći od oca našega Abrahama, koji je umro? Pa i proroci pomriješe. Kime se to praviš?«

Odgovori Isus: »Ako ja sam sebe slavim, slava moja nije ništa. Ima koji me slavi — Otac moj, a vi velite da je on vaš Bog, no ne poznajete ga, a ja ga znam. Ako vam reknem da ga ne znam, bit ću lažac jednak vama. No znam ga i riječ njegovu čuvam. Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj Dan. I vidje i obradova se.«

Rekoše mu nato Židovi: »Ni pedeset ti još godina nije, a vidio si Abrahama?«
Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!«
Nato pograbiše kamenje da bace na nj. No Isus se sakri te iziđe iz Hrama.

Isus nastavlja šokirati Židove svojim govorom. Toliko je toga njima nepodnošljivog rekao da su ga htjeli kamenovati. No on se sakrio te otišao od njih. Liturgija nam u ovome petom korizmenom tjednu, dok smo nadomak velikog tjedna i muke Gospodinove, donosi tekstove koji govore o neprihvaćenosti Isusovog nauka među glavarima svećeničkim.

Taj konflikt će se odigrati tako da će Isus zbog svoga naučavanja biti predan sudu te osuđen na smrt. Njegova osuda je na kraju političke naravi jer se, kako kažu, pravio kraljem židovskim ali ona je u sebi religijske naravi.

Glavari svećenički su ga htjeli pogubiti jer je donosio poguban nauk za njihovu vjeru te je tako zavodio narod. Budući da ga zbog toga nisu mogli osuditi na smrt, taj su religijski razlog preoblikovali u politički kako bi mu sudio rimski namjesnik te mu presudio smrtnu kaznu.

Doista, svećenici i pismoznanci onoga doba nisu prepoznali Isusa kao Mesiju, a još manje kao Sina Božjega. Oni su mu uporno postavljali pitanje: Kime se to praviš? Takvim pitanjima su ustvari otkrivali da se oni pretvaraju, a ne Isus. Oni su u njemu cijelo vrijeme gledali glumca koji zavodi narod. Ali zbog toga im ne možemo puno predbacivati, jer povijesni spisi govore kako se prije Isusa doista dizao određeni broj pojedinaca koji su za sebe tvrdili da su Mesije te tako zavodili narod. Svi su oni bili osuđeni, a nauk zatrt.

No, ipak se pitamo uvijek iznova ono pitanje: Kako to da svećenici i pismoznanci nisu uspjeli u Isusu prepoznati pravoga Mesiju, osloboditelja, kad su ga u narodu kao takvoga prepoznali? U čemu su se razlikovali svećenici i običan narod? Teško je odgovoriti na ova pitanja… Ali ostaje činjenica kao takva: nisu ga prepoznali. Bilo im je to teško. Govorio je po njima, sumanuto, jer je spominjao da je stariji od Abrahama, Boga je nazivao svojim Ocem, a nije mu bilo još ni pedeset godina.

Možemo samo jednostavno ustvrditi da su oni ostali zarobljeni u svome poimanju Boga i u svojim vlastitim projekcijama, tako da nisu bili otvoreni za Božji plan spasenja. Oni su, iščitavajući Pisma i predaje, točno odredili kako se sve treba zbiti. Nisu u obzir uzeli to da Bog djeluje na posve drugačiji način i da njegove misli nisu naše misli. Ali to opet ne znači da je on nepristupačan i nespoznatljiv.

Vidimo kako su ga spoznala jednostavna srca koja su ostala raspoloživa Božjem vodstvu. Iako i nama nekad Bog izgleda nelogičan, neshvatljiv, neprepoznatljiv, nemojmo se bojati, nego mu posve otvorimo svoje srce i puni pouzdanja ga prihvaćajmo u svim situacijama svojega života, jer mi smo potomci Abrahamovi ako se posve pouzdamo u Gospodina. Abraham nije znao što ga čeka, ali je pun vjere krenuo na put s Gospodinom. Krenimo i mi.

 
Da biste komentirali, prijavite se.