Plivati protiv struje

Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. (Ps 103, 11)
Autor: vlč. Filip Pavlović Photo: sunnmorsbadet.no srijeda, 07. ožujka 2018. u 13:52

Danas smo pozvani plivati protiv struje i krenuti u suprotnom smjeru. To je druga riječ za obraćenje, a upravo je to doživio mlađi sin u Lukinom evanđelju koje nam danas govori o izgubljenom sinu. To kretanje u suprotnom smjeru u njegovom životu opisano je u rečenici: „Ustat ću, poći ću ocu svome, pa mu reći: 'Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom, primi me kao jednog od svojih najamnika.' Diže se i krenu svom ocu.“ (usp. Lk 15,18) Promijeniti smjer svojega životnog puta znači promijeniti usmjerenje i za mladića iz prispodobe cilj sada nije ništa drugo doli sam otac.

Znamo iz svakidašnjeg života na primjeru vožnje automobilom da se može i prenaglo skrenuti tada smo u opasnosti da izgubimo kontrolu nad vozilom, sletimo u jarak i ne dođemo na svoje odredište. Naše skretanje ne smije biti samo mehanicistička, prisilna protureakcija. Ukoliko se želimo vježbati u našem plivanju protiv struje moramo znati koje su nam osobne dobre strane, a koje su nam slabe točke. Na primjer tko previše govori, ili previše konzumira alkohol, previše radi ili je preoprezan njemu kretanje protiv struje pomaže ako će u nedoumici reći koju riječ manje, popiti bezalkoholno pivo, uzeti slobodan dan, riskirati otvorenu riječ.

Upravo je korizma vrijeme koje je posvećeno ovakvom duhovnom kretanju u suprotnom smjeru koji je izraz htijenja za preokretom. S određenom dozom iskrenosti moramo priznati da se čovjek ne može osloboditi od svih svojih loših strana i neurednih sklonosti, no ono što može učiniti je, u duhu evanđelja ne dopuštati da ga neuredne sklonosti određuju, boriti se da one ne postanu temeljni stav i način postupanja nego da mu temeljno opredjeljenje uvijek bude za dobro. Samosvladavanje otužno propada ako je to samo jedan pokušaj oslobađanja samoga sebe vlastitim snagama.

Onaj koga osvoji duh evanđelja, duh slobode djece Božje, taj više nije zarobljen u središtu svojega života i ne određuju ga više nasilne strane sile. Tamo gdje čovjek pusti da vlada duh Božji tamo vlada sloboda koja daje snagu za samosvladavanje i za preokret. Krštenjem vjere čovjek se otima smrti i može pružiti otpor zlu i tendencijama koje ugrožavaju duhovni život. Ovaj otpor nije samo puko vanjsko trgnuće sama sebe nego dolazi iznutra iz otpora svojemu „ja“, iz uskrsnog krsnog obećanja. Na završetku ovog procesa uistinu se s Pavlom može reći: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.“ (Gal 2, 20)

Svi smo mi izgubljeni sinovi kao u prispodobi, i svima bi nam trebao biti cilj Otac nebeski. Kad se okrenemo njemu možda će nas najviše iznenaditi činjenica da on već trči prema nama raširenih ruku punih ljubavi, topline i prihvaćanja, a to do sada nismo primijetili samo zato što smo mu bili okrenuti leđima i izgubljeni se od njega udaljavali.

Htio bih završiti ovu meditaciju stihovima naše pjesnikinje Side Košutić iz pjesme koja nosi naslov Priznanje:
 

Najslađe radosti mladoga života
Tebi, Gospode, dajem,
Za najtužnije dane mojih slaboća
Ponižena se kajem.

Kako li malena sva moja su blaga
Pred pravdom oka Tvoga,
Od svijeta se praznih dolazi ruku
Pred neizmjernoga Boga.

Ja ničega nemam do dlanova praznih,
Tek sam puka sirota,
Al’ moji se dlanovi dižu k Tebi
Dar da prime života.

U blještavom sjajenju Tvojega bivstva
Ljepota se lije bez mjere,
Bože, o daj mi da ostanem sirota
I kraljujem na putu vjere.

 

Da biste komentirali, prijavite se.