Post nije sam sebi svrha

Post bi nas trebao približiti Bogu, on bi nas trebao još više učvršćivati u našim odlukama čestita i vjerna života.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com petak, 03. ožujka 2017. u 12:39
Iz Evanđelja po Mateju:
 
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste« Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«
 
Mt 9, 14-15



Nije prošlo mnogo dana kad smo čuli iste ove riječi, samo kod drugog evanđeliste – Marka. Tada smo govorili o dvojakom značenju posta u ono vrijeme. Budući da neki možda nisu gledali tu emisiju ili su možda zaboravili o čemu smo govorili, ponovno ćemo donijeti to poimanje posta u Isusovo vrijeme. Naime, postilo se prvo iz razloga jer se htjelo još više približiti Bogu. Recimo da je onaj koji je bio pobožan i bogobojazan, te je uredno živio poštujući sve zakone i propise, želeći se još više posvetiti, postio kako bi se približio Bogu. To približavanje dakako nije uvjetovano postom. Potrebno je da čovjek bude tako dobro raspoložen i čist i pravedan kako bi uopće taj post imao smisla. Jer ne može se netko približiti Bogu ako posti, a život mu je „božesačuvaj“. To se dvoje isključuje. Post dolazi kao zahtjev iskrenoga vjerničkog života.

Druga pak dimenzija posta bila je u službi okajavanja grijeha. Znamo kako su se mnogi posipali pepelom i kako su postili ne bi li se Bog tako smilovao kad bi ugledao njihovu spremnost na pokoru i obraćenje. Takav post bi pretpostavljao da je čovjek uvidio svoje grješno stanje, da je prepoznao nečistoću u kojoj je živio. I stoga sada postom moli Boga da mu oprosti njegove grijehe te da može slobodan i čist od grijeha ići dalje u život s Bogom. Rekli bismo da na neki način popravlja svoj odnos s Bogom. Praksa posta je bila uobičajena u židovstvu i to čitamo na mnogim stranicama Svetoga pisma. Ta se tradicija održala i u Crkvi, pa stoga i mi danas obdržavamo post što se od starine postio. I ovo vrijeme korizme je posebno obilježeno postom. Posebno smo pozvani na post. Ali znajmo da taj post nije sam sebi svrha. Post bi nas trebao približiti Bogu, on bi nas trebao još više učvršćivati u našim odlukama čestita i vjerna života.

Zato post koji je sam radi sebe ili iz nekih pogrješnih motiva nema nikakvog smisla. Postiti samo zato jer je to običaj i jer je takvo korizmeno vrijeme bilo bi posve promašeno. Trebamo znati i osjetiti što je to korizmeno vrijeme. Trebamo uvidjeti da nas ono provodi kroz Kristov život i njegovu muku i da nas ono vodi k slavnom njegovom uskrsnuću, kad nam je u svom tom otajstvu otkrio veličinu Božje ljubavi prema nama. I stoga naš post u ovome vremenu treba biti odgovor na tu ljubav. Treba biti spremnost na žrtvu, spremnost na život za druge, na krjepostan život. Postiti u ovome vremenu znači osjetiti onu oduzetost Zaručnika koju su osjećali njegovi učenici poslije njegove smrti. Ali post se ne zadržava tu. On nas vodi te se tako približavamo onome zajedništvu sa Zaručnikom koje je predokus vječnog zajedništva i konačne spašenosti. Lijepo nam to može opisati slika običajnog posta u našim krajevima kad se prije euharistije nije dugo ništa jelo, kako bi okus hostije u svetoj pričesti označio zajedništvo sa Zaručnikom, prisutstvo Zaručnika te zajedništvo za svim vjernicima.

Postimo i mi u ove dane, ali neka naš post bude nama na izgradnju i približavanje Isusu, koji je radi nas, ljubeći nas, uzišao nevin na drvo križa kako bi nas sve uzdigao sa sobom u Božju prisutnost.




 

 
Da biste komentirali, prijavite se.