Protivštine

Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna i od dušmana bit ću izbavljen. (Ps 18, 4)
Autor: vlč. Filip Pavlović Photo: imgbuddy.com petak, 27. ožujka 2015. u 08:34

Osjećaš li se ikad pogrešno shvaćen? Trudiš se biti od pomoći, a jedino što dobivaš zauzvrat je kritiziranje. Možeš čak biti optužen za djela koja nisi počinio. Što ćeš tada učiniti? Ponekad je Bog jedini koji zna. S Isusom možeš moliti: „Zazvat ću Gospodina hvale predostojna i od dušmana bit ću izbavljen.” (Ps 18, 4)

Jadikovke progonjenog Jeremije u današnjoj korizmenoj liturgiji kao da su nagovještaj Isusovog trpljenja. Isus je također bio odbačen, oklevetan i okružen mržnjom. No, postoje bitne razlike između njega i Jeremije. Isus ne doziva osvetu, ne otima se svojim neprijateljima, pa ipak usred prijetnja i uvreda naviješta Radosnu vijest Kraljevstva Božjega i mnogi u njega povjerovaše. Sam nam je Gospodin primjer kako se ponašati u protivštinama, ne izgubiti iz vida cilj i neumorno služiti djelu Božjemu, imati povjerenja u Oca i smireno nastaviti djelo koje smo s Bogom započeli. „Tebi povjerih parnicu svoju” (Jr 20, 12) – svatko od nas u trenucima boli, progona, odbačenosti, umiranja, treba gajiti to isto pouzdanje.

Nedavno sam rekao na jednoj propovijedi – ako sumnjate da bi sami mogli doživjeti progon i protivštine pa čak i od svojih najbližih, od prijatelja, ukućana, onih s kojima dijelite zajedničke ideale, probajte se više moliti, više ići u crkvu, više živjeti po evanđelju i za čas će početi glasine: „Što mu je, da nije obolio stalno je u crkvi”ili „Prije je bio normalan, ne znamo što mu je sada ti tamo mu samo ispiru mozak” i puno sličnih izjava koje će nas iskreno boljeti jer nas i naši najbliži nisu kadri razumjeti. Nemojte se sablažnjavati. „Svu svoju brigu povjerite Njemu, Jer On se brine za vas.” (1 Pt 5, 7) Tko se samo zatvara u svoje trpljenje u njemu se konačno guši, zapada u očaj, gasi u sebi plemeniti polet, a čovjek koji se predano prepušta Bogu ostaje u ravnoteži, sposoban je misliti na druge više nego na sebe sama, uvijek je spreman darivati.

Sveti Toma More napisao je sljedeće retke znajući da će mu za nekoliko dana odrubiti glavu: „Krist je znao da će mnogi biti ispunjeni užasom pri pomisli da će biti mučeni, pa ih je htio ohrabriti primjerom vlastite patnje, vlastite tuge vlastitog neusporedivog poniženja i straha. Čini se da je Krist iskoristio vlastiti smrtni strah da bi progovorio onima koji se nađu u sličnoj situaciji: 'Budi hrabar ti koji si trom i slab. Ne gubi nadu. Prestrašen si i tužan, svladan umorom i strahom od mučenja. Vjeruj, ja sam pobijedio svijet, a bio sam još uplašeniji; moja patnja rasla je proporcionalno sa zastrašujućom spoznajom uzroka te patnje. Gledaj kako hodam pred tobom ovim putem ispunjenim tolikim strahovima. Uhvati skut moje odjeće i osjetit ćeš strujanje snage koja neće dopustiti da ti se u žilama sledi krv i udaljit ćeš strah i užas [...] Tvoj će duh ojačati, osobito kada osjetiš da si se približio mojim tragovima. Vjeran sam ti i neću te prepustiti iskušenjima koja prelaze granice tvoje snage, nego ću ti dati milost potrebnu da nadvladaš sva iskušenja; ona će te ispuniti radošću kada se sjetiš da će se ova prolazna nevolja koju želim da podneseš pretvoriti u teret beskrajne slave” (sv. T. More Kristova žalost; preuzeto iz F. Fernandez – Carvajal Razgovarati s Bogom II. str. 245)

„Oprite se čvrsti u vjeri” - piše sveti Petar progonjenim kršćanima - „znajući da takve iste patnje podnose vaša braća u svijetu.” (1 Pt 5, 9) Budimo Cirenci jedni drugima, čovjek najlakše zaboravi na svoje patnje pomažući drugomu liječiti njegove, izdignimo se iz osobnih nevolja da bismo svoj križ nosili s braćom koja trpe, sjedinjeni s Kristom i njegovim križem.
 

Da biste komentirali, prijavite se.