Smrt

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, umre, donosi obilat rod. (usp. Iv 12, 24)
Autor: vlč. Filip Pavlović/Laudato Photo: jeadcreallie.wordpress.com nedjelja, 22. ožujka 2015. u 09:58

Korizma je drama Božjeg upliva u ljudsku povijest kroz ljubav Isusa Krista. Šokantno je vidjeti kako Bog voli. Kroz Isusa Krista koji je prikazivao silne vapaje i suze i molitve za nas i koji je bio uslišan zbog svoje predanosti Ocu i koji je iz onoga što je prepatio iz poslušnosti Ocu postao začetnikom našega vječnog spasenja, kroz tog i takvog Isusa Bog nas poziva na novost života.
 
Kršćanska novost života nije bez patnje i križa. To je otajstvo umiranja ovome svijetu da bi se živjelo Bogu, već ovdje, već sada. U tomu je smisao i onih Učiteljevih riječi: „ ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom.” (Iv 12, 24-26) Nas ne spašava nikakava magična formula, nas spašava Osoba, a sigurnost koju posjedujemo i u najtežem nevremenu života sadržana je u onim riječima „Ja sam s vama”.
 
Kao što naslućujete u petom korizmenom tjednu razmišljati ćemo o smrti. Sveti Ivan Pavao II. nam poručuje: „Bog dragovoljno silazi u zlo, u smrt, kako bi se zauvijek postavio između ništavila i nas; kako bi učinio te mognemo osjetiti, mognemo živjeti, kako bi nam rekao da u temelju stvari nije ništavilo već ljubav.” Isusov plan spasenja sve obuhvaća i nitko se ne bi trebao osjećati isključenim iz njega, ništa nije bez providnosti, svi smo pozvani slijediti ga. Stoga, ne bojte se otvoriti Gospodinu svoje srce, jer je zatvoreno srce najgori zatvor – zlo očaja. Tražimo utjehu gledajući u raspelo. Isusov vapaj s križa nije tjeskoba očajnika to je molitva Sina Ocu koji predaje svoj život za djecu Božju, za nas.
 
Što znači biti pripravan kada je smrt, taj događaj koji pogađa cijelu bit čovjeka, u pitanju? Smrt Kristova je najvažniji trenutak njegove egzistencije utjelovljenoga Boga, on smrt prihvaća iznutra i dragovoljno, kao biljeg čovjekova grijeha, da bi je uništio svojom smrću i uskrsnućem. To je znak kako i Bog smatra smrt neprimjerenom i potpuno stranom njegovim stvoriteljskim namjerama, ali ujedno vidimo i kako su smrt i grijeh povezani. Biti pripravan znači umirati grijehu da bi se Bogu živjelo, uvijek iznova. Nikad nije bilo nevinijeg bića od Isusa iz Nazareta a mi smo ga raspeli! Ostaje na nama hoćemo li biti među onima koji zabijaju čavle ili među onima kojima, s Marijom i Ivanom, mač boli probada dušu... Budimo uvijek uz Isusa jer s Njim i grobni mrak postaje svjetlo uskrsnog jutra.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.