Sram

Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. (Ps 23, 4)
Autor: vlč. Filip Pavlović Photo: stern.de ponedjeljak, 23. ožujka 2015. u 09:33

Tjelesna smrt je vrednota, ako je tako razumijemo onda ćemo shvatiti nastojanja Crkve i njezinih službenika u borbi protiv instrumentalizacije tjelesne smrti i ljudskog umiranja, protiv eutanazije i nastojanja oko očuvanja ljudske osobe i na samom kraju ovozemnog života. Ljudima je određeno jedanput umrijeti. U svjetlu vjere, smrt nije jednostavna činjenica po kojoj čovjek nestaje nego istinska vrednota ovozemnog života. Smrt kao vrednota može se shvatiti jedino u svjetlu evanđelja i Kristova primjera jer je Kristova smrt uistinu vrednota. Tjelesna smrt za kršćanina ima dvostruki aspekt, on u tom času osjeća tegobu što se ruši tijelo, no isto tako živo očekuje vječni život što guta sve što je smrtno. Ono što je važno u tom času jest da kršćanin svoje umiranje i samu smrt poveže s Kristovim bolima i njegovom smrću te da se po primjeru Kristovu prikaže nebeskom Ocu.

Danas nam odlomak Ivanovog evanđelja govori o ženi uhvaćenoj u preljubu. Postoje razne vrste umiranja dok smo još živi. Jedan od takvih tipova smrti je sram. Pojam srama u našem jeziku je blizak pojmu frustracije, razočaranja, pada, poraza, ogoljenosti, odbačenosti i osjećaju biti nekoristan. Sram reže korijenje tvojega samopouzdanja i samoodrživosti. Oni koji vide samo tvoj sram, također su mrtvi, jer ignoriraju vlastitu humanost. Prema shvaćanju biblijskog čovjeka svaka se patnja proživljava pred tuđim očima, druge navodi da o njoj sude, srodna je dakle sramoti – tu nam posebice može biti primjer Job. Isus je oprostio ženi uhvaćenoj u preljubu dok je izazivao samoopravdanja njezinih sudionika. Oni koji bacaju kamenje ne gledaju svoje vlastite grijehe. Upravo se vjerom u Isusa sramota odbacuje. Pavao nam govori u poslanici Filipljanima: „Takva jer moja željno očekivana nada: ništa me neće smesti: sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim, bilo da umrem.” (Fil 1, 20). Ne treba se zaustaviti na Jobovim bolovima, nego u svemu tražiti i Božje blagoslove. Isus je prvi prezreo sramotu. Je li ikada nekoliko riječi donijelo više radosti svijetu kao riječi odrješenja: „Ja te odrješujem od grijeha tvojih...” Sveti Augustin tvrdi da je čudo oproštenja koje one proizvode veće od samog stvaranja svijeta. Možeš li danas zamoliti Isusa da ozdravi tvoj sram?
 

Da biste komentirali, prijavite se.