Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima!'

Kad molimo 'Oče naš' sami sebi priznajemo da smo svi braća, da smo svi jednaki u Božjim očima.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM/laudato/M.B. Photo: Elvir Tabaković utorak, 07. ožujka 2017. u 09:22

Iz Evanđelja po Mateju:
 
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
''Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite:

'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga.'

Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.''


 
Isus uči svoje učenike moliti. Daje im kao primjer molitvu koja se ukorijenila u kršćanstvu te ju zna svaki krštenik. To je jedna od prvih molitava koje dijete nauči. Postala je najsnažnija molitva jer nam je dana od samoga Boga.
 
On nas je sam naučio moliti i stoga je najsavršenija. U njoj možemo Boga zvati svojim Ocem. Isus nas uči kako nije samo njegov Otac nego da smo i mi pozvani u to zajedništvo božanskih osoba, da je i nama ponuđeno sinovstvo. I sami odlučujemo hoćemo li Boga zvati svojim ocem, hoćemo li njega staviti kao onoga koji nas odgaja. Jer uloga je Oca da odgaja i da pazi na svoju djecu kako bi išli pravim putem.
 
I svaki otac želi najbolje za svoje dijete. Vidimo kako se slika Boga mijenja zahvaljujući Isusovoj objavi Boga. Više on nije daleki Bog, koji prebiva u nebesima, nego je on Otac naš, onaj koji nam je blizu i koji daruje da ta nebesa i stvarnost kraljevstva Božjega bude prisutno i u našem ovozemaljskom životu. I vidimo kako ga zovemo Ocem sviju nas, a ne Ocem jednoga od nas.
 
Kad molimo 'Oče naš' sami sebi priznajemo da smo svi braća, da smo svi jednaki u Božjim očima. Da smo mi svi za njega ljubljena djeca, da nema onih privilegiranih ili onih koje bi on možda manje volio. Svi se nalazimo u njegovoj ljubavi koja je toliko široka da obuhvaća svakoga, bez iznimke. I u ovom zazivu nam se zrcali i jučerašnje evanđelje koje nas poziva da u svakome gledamo bližnjega, a u potrebnima i onima koji su najugroženiji lice samoga Boga, te tako pomažemo jedni drugima radi ljubavi Božje kojom nas on sam ljubi. Tako nas on odgaja kao brižljivi Otac, želeći da se svi spasimo, da nitko ne bude lišen istinske ljubavi.
 
U ovoj molitvi također učimo kako trebamo opraštati jedni drugima. Budući da smo svi Očeva djeca, nemoguće bi nam bilo živjeti u razdoru i nemiru. Inače bismo samim svojim ponašanjem negirali svoje molitve upućene jednom Ocu sviju nas.
 
Stoga, kad u svome srcu osjetimo prezir prema nekome ili kad nekoga ne možemo ni pogledati, a pogotovo oprostiti ono loše što nam je učinio. Sjetimo se da tada naša molitva ne dopire do Boga. A što je najžalosnije, sjetimo se da sami za sebe tada govorimo kako nismo djeca Božja.
 
Oprostiti drugome nije lako. Pogotovo ako se radi o velikome zlu koje nam je napravio. Ali pozvani smo opraštati jedni drugima. Pozvani smo biti oni koji će svijetu pokazivati kako postoji Otac koji odgaja čitav svijet, kako postoji onaj čija ljubav i milosrđe prelazi sve granice te da smo i mi sami zahvaćeni tom ljubavlju i milosrđem. A ne možemo biti u njegovoj ljubavi ako drugome ne opraštamo. 
 
Stoga ljubimo jedni druge onom ljubavlju kojom nas same ljubi Bog. Budimo uvijek njegova djeca kako bi naš život u svim trenutcima ukazivao na to da nismo siročad, nego da imamo Oca koji je tu kad god ga zazovemo.
 
 

Da biste komentirali, prijavite se.