Vjera – gledati dalje od čuda

Večer donese suze, a jutro klicanje. (Ps 30, 6b)
Autor: vlč. Filip Pavlović/Laudato Photo: pinterest.com ponedjeljak, 16. ožujka 2015. u 08:39

Vjera čini da se stvari mogu dogoditi. Povjerenje u novog trenera može biti uzročnikom pobjedničke sezone. Profesorovo povjerenje u tebe može ti pomoći da ostvariš neočekivane uspjehe isto tako povjerenje tvog šefa na poslu može ti pomoći da postigneš izvrsne rezultate. Vjera vidi nevidljive mogućnosti. Ona k svjetlu donosi skrivene darove. Vjera oslobađa neiskorištene moći u tebi, u drugima i u Bogu. Danas nam odlomak Ivanovog evanđelja govori, o kraljevom činovniku kojemu Isus ozdravlja sina, kao o primjeru prave vjere. Ovo naše današnje promišljanje povezano je s onim prošloga ponedjeljka, kada je Isus posjetio Nazaret.

Tamo je Luka donio rečenicu kako nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju. I danas je Isus u svom zavičaju, u Galileji, točnije u Kani Galilejskoj, i Ivan donosi rečenicu kako je sam Isus izjavio kako prorok nema časti u svom zavičaju. Galilejci su Isusa lijepo primili jer su vidjeli sve što je učinio u Jeruzalemu za vrijeme blagdana. Kraljevski službenik čiji je sin bolovao u Kafarnaumu moli Isusa da siđe i ozdravi mu sina.

Znakovi ili znamenja kod Ivana označavaju važne Isusove čine koji trebaju da dovedu do vjere u Isusa kao Mesije i Sina Božjega i da ljudima posreduju život vječni. Ti su znakovi bili očitovanje njegove slave ljudima koji su prošli kroz kušnju. Kada Isus kaže kraljevskom službeniku „Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!“ (Iv 4, 48) ovdje to mjesto ima i određen negativan prizvuk. Naime, izražava se bojazan da će oni koji vide čudesne znakove ostati samo kod onog izvanjskog, a da neće tražiti i shvatiti dublji smisao Isusova znaka, te će im promaći to tko je zapravo Isus, njegova namjera, slava i njegov odnos prema Ocu.

Znamenja označavaju ljudsko stanovište gdje pozornost nije toliko usmjerena na samo čudo koje ne mora voditi k tome da čovjek povjeruje, nego na ono što to čudo otkriva onima koji mogu vidjeti dalje. Iako je odbio njegovu prvotnu molbu da siđe u Kafarnaum, Isus mu govori: „'Idi, sin tvoj živi!' Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode.“ (Iv 4, 50) Tu je kraljev službenik pokazao koliko vjeruje Isusu, otišao je samo na njegovu riječ, a potom nam evanđelje donosi da je prigrlio vjeru on i sav njegov dom. Iz toga zaključujemo da nije ostao samo na vanjskom nego je tražio dublji smisao Isusova znaka. Isus mu je otkrio svoju slavu, a on ju je vjerom prihvatio kao učenik. Danas nas evanđelje poziva na izgrađivanje odnosa povjerenja između nas i Boga u svakodnevnim životnim prilikama. Ražari danas svoju vjeru jer Krist nije neka prolazna pojava, on nije ni suvenir u povijesti, on živi – Isus Krist jučer i danas isti je i uvijeke. Bog je uvijek isti samo treba dosljednih vjernika tada će se opet događati čudesa o kojima čitamo u Svetom pismu.

 

Da biste komentirali, prijavite se.