Vjernik svojim vjerovanjem pokreće sve oko sebe, ali se uvijek vraća onome kome je povjerovao

Vjera u čovjeku iznova vraća misao na prvotnu Božju riječ koja je u čovjeku i rodila tu vjeru.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay ponedjeljak, 27. ožujka 2017. u 14:07

Iz Evanđelja po Ivanu:

U ono vrijeme: Ode Isus iz Samarije u Galileju. Sam je izjavio da prorok nema časti u svom zavičaju. Kad je dakle stigao u Galileju, Galilejci ga lijepo primiše jer bijahu vidjeli što je sve učinio u Jeruzalemu za blagdan. Jer su i oni bili uzišli na blagdan.

Dođe dakle ponovno u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki kraljevski službenik koji je imao bolesna sina u Kafarnaumu. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode k njemu pa ga moljaše da siđe i ozdravi mu sina jer već samo što nije umro. Nato mu Isus reče: »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« Kaže mu kraljevski službenik: »Gospodine, siđi dok mi ne umre dijete.« Kaže mu Isus: »Idi, sin tvoj živi!«

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. Dok je on još silazio, pohite mu u susret sluge s viješću da mu sin živi. Upita ih dakle za uru kad mu je krenulo nabolje. Rekoše mu: »Jučer oko sedme ure pustila ga ognjica.« Tada razabra otac da je to bilo upravo onog časa kad mu Isus reče: »Sin tvoj živi.« I povjerova on i sav dom njegov.

Bijaše to drugo znamenje što ga učini Isus po povratku iz Judeje u Galileju.


Iv 4, 43-54

Jesmo li se ikada zapitali o odnosu čudesa ili znakova i vjere? Što je to što povezuje to dvoje. Jer, kako vidimo u evanđeljima, ljudi su stalno tražili od Isusa znakove, a, moramo priznati, to često tražimo i mi danas. Svjedoci smo toga. Ako se negdje pročuje o nekakvom fenomenu ili čudu, odmah mnoštvo naroda nagrne tome mjestu kako bi i sami na svoje oči vidjeli to čudo. Nerijetko pri tome misle kako će, ako na svoje oči vide to čudo, povjerovati. Ali je li to prava vjera? Je li to ona vjera koju Isus traži od nas?

Čitamo u ovome odlomku kako on baš i nije zadovoljan činjenicom da narod od njega stalno traži nekakva čuda. I on se često srdi na one koji traže čudesa. Kaže im: ''Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete''! Vidimo kako želi ljude ispraviti i pokazati im pravu vjeru. On stavlja kraljevskog službenika na kušnju.

Službenik od njega traži čudo. Sin mu je na umoru i što on kao otac može poželjeti za svoga sina nego čudo. Čudo ozdravljenja. I Isus mu doista kaže: ''Idi, sin tvoj živi!'' Ali on je udaljen 30-ak kilometara od svoga sina i ne može odmah biti uvjeren da se dogodilo čudo. Nije bilo telefona ili interneta pa da mu netko javi kako mu je sin ozdravio. Nije mu nitko u tom trenutku mogao reći kako mu je sin ozdravio. I tu se javlja prava vjera.

Tu se javlja ona vjera koju Isus traži od ljudi. Ne vjera po čudima, ne vjera zbog čuda, nego vjera koja proizlazi iz Božje riječi. Stoga je službenik morao u svome srcu povjerovati na ove Isusove riječi i upravo je ta njegova vjera stvorila čudo. Čudo koje se događa iz vjere u Isusovu riječ. I tri puta evanđelist potvrđuje kako mu je sin živ.

Prvi put je to izrekao sam Isus, drugi put službenikove sluge, a treći put se sam službenik prisjetio Isusove riječi da mu sin živi. Odnos je to koji nam pokazuje da je riječ Božja upućena čovjeku pojedinačno, ali i da vjera koja se rađa iz te Božje riječi sa sobom uključuje i zajednicu, jer ''povjerova on i sav dom njegov.''

Konačno ta vjera u čovjeku iznova vraća misao na prvotnu Božju riječ koja je u čovjeku i rodila tu vjeru. Tako se u vjeri isprepliću mnogi akteri i mnoge aktivnosti. A to sve govori kako je vjera živa te kako vjernik svojim vjerovanjem pokreće sve oko sebe, ali se uvijek vraća onome kome je povjerovao.

 

Da biste komentirali, prijavite se.