Darivajući sebe Bogu i drugima primit ćemo puno više nego što smo imali

Isus nam je tu ostavio najbolji primjer.
Autor: fra Zvonimir Pavičić, OFM Photo: pixabay.com četvrtak, 02. ožujka 2017. u 09:41

Iz Evanđelja po Luki
 
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«
 
Lk 9, 22-25
 
 
Svi ćemo se složiti kako je život ono najdragocjenije što imamo. S darom života dobili smo sve ostale darove. I taj život njegujemo i branimo od začeća do prirodne smrti. Svačiji život, jer svi smo djeca Božja. U tom životu nastojimo sebi i svojim bližnjima uljepšati dane kako bismo svi imali lijep i ispunjen život.
 
Nažalost, nemaju svi mirne i živote pune smijeha. Mnogi su svoje živote proživjeli ili žive u strahu, bolesti, bježanju i ostalim strahotama. I mnogi naši suvremenici te ljudi koji ne žive daleko od nas, pogođeni raznim oblicima ljudske mržnje, stradavaju zbog svoje vjere, rase ili nacionalne pripadnosti, bježe iz svojih domova tražeći u tuđem svijetu priliku za miran život.
 
Oni pogotovo znaju koliko je život dragocjen, a tek kolika je privilegija imati miran i lijep život sa svojom obitelji i prijateljima. Vidimo kako se ljudski život smatra nečim najvećim što čovjek ima. I uistinu, na ovome svijetu, dok živimo u ovome vremenu, život je najveće bogatstvo koje netko posjeduje.
 
No, živjeti samo za ovaj svijet izgledalo bi kao da skrivamo blago poput Škrtca – uvijek u strahu da nam ga netko ne oduzme od nas. U tome nema, rekli bismo, kvalitetnog življenja i lijepa života, jer smo stalno na oprezu da nam netko ili nešto ne bi oduzeo to blago. Po samoj logici stvari, bilo bi normalno da blago zadržimo za sebe i da ga tako posjedujemo. Ali blago kao takvo, samo je materija i vrijedi jedino jer smo mu mi dali tu vrijednost. A život ne vrijedi zbog toga što smo mu mi dali vrijednost, nego zbog toga jer nam ga je Bog darovao. A sve što je od njega – vrijedno je.
 
Stoga, čuvati ovaj svoj život samo za sebe, skrivati ga od drugih, ne dopustiti drugima vidjeti to blago, bilo bi upravo poput života običnog škrtca koji danonoćno strepi nad svojim blagom i ostaje nesposoban za bilo kakav odnos s drugim ljudima jer u njima vidi one koji mu žele oduzeti to blago.
 
Isus nas uči baš suprotno. On traži od nas da se razdajemo za svoje bližnje. Da ne živimo samo za sebe i da ne živimo samo za ovaj svijet – kao da smo stvoreni za jednokratnu uporabu. Mi smo stvoreni za vječnost i upravo nam je Krist po daru svojega života, pobijedivši smrt, otvorio vrata te vječnosti. Upravo nam on pokazuje pravi put kako se od prividnog gubitka života i gorčine smrti dolazi do stvarnog uskrsnuća i ljepote života. To onda i čini da cijeli naš život poprimi drugačiji smisao, da cijelo naše življenje bude usmjereno jednome cilju.
 
Isus nam je tu ostavio najbolji primjer darujući svoj život za druge, za nas. Tako je on oslobodio sve nas od vlastite samodopadnosti i upravio nas na put pomaganja, darovanja i izgaranja za Boga i braću ljude. Stoga, ako želimo ići za Kristom, uzmimo svoj križ na sebe i slijedimo ga. Darivajući sebe Bogu i drugima primit ćemo puno više nego što smo imali. Primit ćemo život, primit ćemo konačno – sebe.



 

Da biste komentirali, prijavite se.